Kada je 09.12.2007 na tržište izašao novi album Marka Perkovića Thompsona već nakon nekoliko dana uslijedile su kritike. U ovom slučaju postoje dvije vrste kritika kad govorimo o Thompsonovom stvaralaštvu. Prva kritika koju citiramo je ova iz Večernjeg lista : “Glazbeni kritičar Darko Glavan koji je materijal preslušao materijal još dok se miskao, rekao je da je album odličan”, pa zatim novinar Večernjeg lista citira što je rekao D.Glavan “Marko je napravio korak naprijed, očistio je estradne primjese. Ovo je njegova intimna ploča a ne agitprop.”
Druga kritika koju citiramo nalazimo u Jutarnjem listu a koju nam donosi glazbeni kritičar Ilko Čulić koji piše: “Soft metal riffovi otvorit će Thompsonu ulaz na stadion, makar će glazba na njegovim koncertima biti u trećem planu iza osebujne poetike sklepane od nacionalnih mitova, gorštačkih legendi, turbokatoličkog vjerskog zanosa i kolektivnih frsustracija zbog povlačenja s linije Tuđman-Šušak-Boban. Površnom slušatelju sve će to možda zvučati možda zvučati benigno ali 60-minutni soundtrack za novi pastoralni pohod fra Conana odražava raspoloženje desetaka tisuća njegovih sljedbenika i donosi rijetko viđenu količinu negativne energije.
Razlika između dvije navedene kritike je očigledna. Prvi kritičar u prvi plan stavlja glazbu, produkciju i aranžmane, dok drugi kritičar u navedenom dijelu teksta ( kao i ostatku koji ovdje zbog dužine nije naveden) u prvi plan ističe Thompsonov svjetonazor te se “obračunava” s tim svjetonazorom. U tome je bit problema glazbenih kritičara i njihovog (u većini) odnosa s Thompsonom gdje ne seciraju i kritiziraju njegovu glazbu već i njegov svjetonazor, pa čak i njega kao pojavu. Redovito uključuju politiku stvarajući sliku “Thompsona kao političkog pjevača” što naravno ne odgovara istini koju sam kroz ovaj rad više puta istaknuo. Kada bi samo se držali glazbe, produkcije, aranžmana, glazbenih dionica, stila i slično a kada bi svjetonazor bio u trećem planu bilo bi to odlično, ali kod naših glazbenih kritičara to je obrnuto.
Najnoviji ispad u nekontroliranoj kritici napravio je pjevač grupe Hladno pivo kada je izjavio ovo : “Thompsonova glazba pobuđuje najniže ljudske strasti.” Thompson je ovako odgovorio: “Do sada nisam čuo za Milu Kekina, ali sam čuo za Hladno pivo. Čujem da i oni idu na turneju pa im želim puno uspjeha.” Ono što ne mogu glazbeni kritičari promijeniti jest činjenica da je Thompson 14 tjedana bio na 1.mjestu najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, kako je već 18 tjedana među deset najprodavanijih. A to je najbitnije. Thompson je uvijek govorio kako je njegova publika njemu najvažniji kritičar. Iako moram napomenuti kako su ipak morali priznati da se u produkcijskom smislu osjeti napredak, to napominjem za predstavnike druge grupe kritičara.
Post je objavljen 13.08.2008. u 20:02 sati.