Kako je jadno kada gubiš dragu osobu pred nosom, a ništa praktički ne poduzimaš, već očekuješ da se sve samo izgladi, i da sve bude kao i prije. Glupo je dok ju gledam jadnu i ljutu, i dok mi izgovara riječi koje ne dopiru do mene. Sve te riječi ja znam, sve sam to čula, sve sam registrirala u glavi, no ne reagiram.
Zbog čega sam toliko zatupila.
Što se ne potrudim da se vratimo nas dvije na staro, jer ovako stvarno postaje besmisleno. Stvarno nema smisla. I glupo je. I tužno.
Ma to je samo neka faza.
Ali ne svađamo se.
Samo šutimo.
I točno znamo što jednoj i drugoj prolazi kroz glavu.
Ali ne reagiram.
Ćutim.
Kaj grob.
A sad joj tek imam svašta za reći.
Sutra već neću imati.
A jbg.
Sve prolazi, neće zapeti.
Neće zapeti.
A ti, anđele, čuj..!
Volim te. Moj si svijet.
Post je objavljen 13.08.2008. u 15:41 sati.