Oduvijek su me fascinirali one man bendovi zbog sposobnosti sviranja više instrumenata odjednom a usna harmonika je vrlo čest instrument kod takvih “bendova” jer se lako montira na držač oko vrata.
One man bendom se moze nazvati i onaj blueser koji je krajem 19. stoljeća sjedio pred kućom, svirao gitaru, pjevao i udarao nogom o drveni trijem, ipak su i to 3 instrumenta istovremeno. Interesantan je recimo Dr. Ross koji je 60-ih često svirao na American Folk Blues Festivalima po europi ili još stariji one man band Jesse Fuller koji je: pjevao, svirao usnu harmoniku i kazoo, gitaru sa 12 žica, bubanj i nožni bas sa 6 žica. Pogledajte obojicu na sljedeća dva video isječka.
Danas one man bendova ima strašno puno i ima ih u svim glazbenim pravcima, neki su komercijalni a neki su alternativni. Nedavno sam naišao na nekakvu kompilaciju one man bendova jedne nezavisne etikete.
Ima smiješnih bendova i dosta loših, ima simpatično loših a ima opet kao i u svakoj glazbi stvarno kvaitetnih izvođača.
Sljedeća dva videa su snimka Mike Whellansa koji drži blues tradiciju one man bendova i video spot jednog alternativnijeg izvođača John Schooleya.
S pojavom novije tehnologije u izradi glazbenih efekata, gitatskih pedala i instrumenata, proširuju se i granice mogućnosti izvođača tako da jedan čovjek može zvučati kao cijeli bend a da ne nakači na sebe 10 instrumenata. Recimo u bluesu koji je tradicionalan često se javlja dvojba: da li koristiti takvu tehnologiju ili se držati izvornog zvuka i lampaških pojačala.
Moje mišljenje je da treba postojati sloboda izražavanja kod svakog glazbenika bez obzira što od opreme koristio jer da su npr. 20-ih godina glazbenici imali mogućnost korištenja današnje opreme sigurno je ne bi odbacili.
Zadnji video je snimak harmonikaša imenom Son Of Dave koji je uspio spojiti moderno sa tradicionalnim koristeći pri tom samo par gitarskih efekata.
Post je objavljen 12.08.2008. u 13:45 sati.