Marketing
...možda se ipak sretnemo...
...napisat ću još jednu bajku za one koji su poput mene prebrzo odrasli,pobjegli od djetinjstva i lijepih snova,izgubili se u vremenu i ne znaju dalje...
...pobjegla sam od svega i čekala da me pronađu On i sreća..dugo sam čekala..paleći zadnju cigaretu svake večeri uz njegovu sliku i željela sam ja goriti umjesto nje...priznala sam poraz i vratila se još uvijek čekajući...život je veliko čekanje...nazvala sam ga nakon što smo se sreli bez pozdrava...te večeri pozdravili smo se zauvijek...rekao je da mu više ne trebam,da sam imala dovoljno vremena da dokažem sve svoje „isprazne“ riječi,da više ne postojim,da me više ne želi nikada čuti...odavno ja ne postojim...sanjala sam drugačiji kraj,sad je On otišao...posljednje moje riječi:“Možda se ipak jednom sretnemo...Zbogom...“,vjerujem li ja još u to?..ne vjerujem ni u što...
...koračam polako mračnom ulicom,oko mene sjećanja,u ruci cigareta i pokušavam ju ne zapaliti..jesam,njemu iz inata...briga me što tko misli od onih ljudi koji su me sreli...djevojka pognute glave,suze u očima i jedna cigareta u kojoj vidi svoj svijet kako polako izgara...napravim nekoliko koraka i stanem...okrenem se i vidim njegovu sjenu iza sebe...vidim kako trči zamnom,zagrljeni hodamo do moje kuće...savršena iluzija...samo..ne osjećam ništa,nema topline dodira i tad shvatim da sam budna sanjala...koliko ću daleko otići u ovom svom ludilu?..uhvatim se često kako zurim u jednu točku na zidu,izgubljena,zamišljam našu budućnost i kad se god uživim u neku fikciju nesvjesno pronađem način da i njega uguram ponovno u svoj život...nema ga više u mojim molitvama...možda ako ga samo još jednom spomenem,možda mi se vrati...čujem nečje riječi:“Nema povratka,sama si kriva...“..to još uvijek On progovara iz moje podsvjesti...nikad više nikoga neću tako voljeti jer ni jedan nije kao On,niti jedan ne može biti On..više mi jedan poljubac neće toliko puno značiti...
...ne poštujem ga više..ne vidim u njemu svoj uzor,svoju ikonu..ponašao se prema meni tako hladno,uvijek sam bila posljednja jer je znao da sam njemu uvijek dostupna...može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje?..koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja,u jednoj noći,zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav uistinu jest?...dugo sam samoj sebi lagala..mogu ga voljeti..mogu jer još uvijek želim da se moja i njegova „ljubav“ nastavi bez obzira na sve,koliko god znala da to nije to..svakim novim danom ova ljubav postajala je moj cijeli život i počela sam osjećati strah od onoga što bi se dogodilo da on ode,kao da bi i moj život otišao s njim...sad znam da koliko god ljudi prođe kroz moj život ni s kim od njih neću otići i ja...svaki od njih ostavlja svoj trag,podsjetnik da je jednom bio tu...Ti si sigurno ostavio najveći,ostavio si me samu sad kad te najviše trebam,samu uz stihove onih vječnih pjesama...ne želim nikada zaboraviti one trenutke kad sam bila sretna,neću zaboraviti osmjehe koje smo dijelili,sjećat ću se onog lijepog...ali ipak moram pamtiti i kraj,moram da se jednog dana sjetim u čemu sam pogriješila,jer imao je pravo,ja sam kriva,otjerala sam ga od sebe svojim djelima...ipak,znam da me nikada nije volio,uvijek sam bila samo ona druga,treća ili tko zna koja...
...sad sam odrasla...i ovdje završava moja priča koju sam uporno iznova proživljavala kroz napisane riječi posljednih godinu dana...i nije baš neki kraj?.znam,i sama sam očekivala puno više,željela sam „Živjeli su sretno zauvijek“...pa ne dobiješ uvijek ono što želiš...ne dopusti nikom više da te povrijedi!..tek kad sam došla do kraja,razumjela sam početak....teško je napisati posljednje zbogom...možda se ipak sretnemo tko zna kad,tko zna gdje,u nečjim snovima i nekim pričama izmjenjenog scenarija...Zbogom...
Post je objavljen 12.08.2008. u 11:48 sati.