Marketing
HODOČAŠĆE NA MARIJU BISTRICU – 10. KOLOVOZA 2008.
Hrvatski narod s posebnim žarom štuje lik Majke Božje i odavna je s ljubavlju naziva Kraljicom Hrvata. Najveće marijansko svetište u Hrvatskoj je Marija Bistrica smještena u pitomoj dolini Hrvatskog zagorja.
Svetište ima dugu, višestoljetnu povijest. Samo se mjesto Bistrica spominje godine 1209., a 1334. kao sjedište župne crkve sv. Petra i Pavla.
Hrvatski sabor 1710. godine čini zavjet da će u crkvi Blažene Djevice Marije podići dostojan glavni oltar, a godine 1715. ispunjava taj zavjet i daje urediti veliki glavni oltar. Crkva je proširena i 1731. posvećena Majci Božjoj Snježnoj.
Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. godine i 1882. prema nacrtu bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana Bolléa. Djelomično je izgrađena na starim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu; podignute su i nove arkade, a proširen je i novi župni dvor. Slikar Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista raspetoga i sv. Kristofora.
Bistrička crkva 1923. godine dobiva naziv manje bazilike (basilica minor), a dodijelio joj ga je papa Pio XI. Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio Majku Božju Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca.
15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila Bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavoga hrvatskog naroda.
1971. godine održao se u Mariji Bistrici Prvi hrvatski nacionalni marijanski kongres.
9. rujna 1984. godine održana je veličanstvena proslava završetka višegodišnjeg slavlja – trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, tristota obljetnica našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke i Nacionalni euharistijski kongres.
Najsvečaniji dan bio je 3. X. 1998. kada je papa Ivan Pavao II posjetio Mariju Bistricu povodom proglašenja blaženim mučenikom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Tako je „Marijina Bistrica“ okupila i ove godine više od stotinu hodočasnika iz naše župe. Nakon ulazne procesije i zajedničkog križnog puta te pojedinačne svete ispovijedi sudjelovali smo s više od 15 000 hodočasnika na misnom slavlju koje je predvodio šimenski biskup mons. Ante Ivas, koji nas je u prigodnoj propovijedio ohrabrio:
„Krist je pravo svjetlo u tami naših svakodnevnih životnih patnji, briga i križeva. On osvjetljava naše životne staze da ne zalutamo na kojekakve stranputice, no on od nas zahtijeva isto što je zahtijevao od Petra kada mu je rekao: „Dođi!“ Isus nas ne zove da bi nas potom ostavio same u životnom vrtlogu ovoga svijeta niti da bi, slikovito govoreći, išao iza nas, nego, naprotiv, on nas k sebi zove i privlači snagom svoje ljubavi kako bi nam se darovao i zauvijek ostao s nama, „ispred nas“. Iz Petrova smo primjera mogli vidjeti kolika je snaga vjere. Petar je učinio potreban iskorak, povjerovavši Isusu, i zbog toga je mogao učiniti isto što i Isus – hodati po moru, no vrlo se brzo dogodilo potonuće jer se njegova vjera nije mogla oduprijeti razumskim kušnjama i kušnjama svijeta. Unatoč sumnjama koje su obuzele Petrovo srce, Petar je ipak zazvao Gospodina da ga spasi.
I mi smo često poput Petra s jedne strane snažni u svojoj vjeri, a s druge slabi u borbi protiv svakojakih kušnji. Dok mirno plovimo morem života, osjećamo se sigurno, zadovoljno, snažno, no čim se nad našim životom nadviju tamni oblaci problema i teškoća, nastane panika, strah, nesigurnost, pa čak i sumnja u Božju pomoć. Isus razumije čovjekovu nesigurnost, sumnjičavost i strah, stoga i nama, kao Petru, pruža ruku da bi nas spasio od potonuća; i nama nudi svoju pomoć da ne potonemo u moru briga i svakodnevnih problema nego da zajedno s njime u našim životnim lađama, odnosno u našim domovima i zajednicama, sigurno i sretno putujemo do Obale gdje nas čeka vječno Sunce – zajedništvo s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim.“
Nakon oproštajne procesije uputili smo se prema našim autobusima te smo uz pjesmu i molitvu nastavili prema Loboru, mjestu podno gore Ivančice (1061m), a spominje se već 1244. g. gdje smo posjetili crkvu Majke Božje Gorske koja se nalazi na južnoj strani Lobora, gdje nas je dočekao izuzetno ljubazni loborski župnik vlč. Ivan Mikec, koji nas je upoznao sa svetištem i poviješću ovog mjesta.
Crkva je sagrađena na obroncima Ivančice, na brežuljku nazvanom Gora. Plato na vrhu brijega kroz arheološke nalaze svjedoči o gotovo četiri tisuće godina intenzivnog života.
Prve tragove života možemo pratiti od srednjeg brončanog doba (17. - 14. st. pr. Kr.) koji se prepoznaju po nalazima licenske keramike, a zatim po nalazima koji pripadaju široko rasprostranjenoj kulturi grobnih humaka.
Ostaci keramike svjedoče o nastavku života i kroz starije željezno doba (8. - 4. st. pr. Kr.), dok iz mlađeg željeznog doba (4. st. pr. Kr. - 1. st. pos. Kr.) potječe i veći stambeni ili kultni objekt smješten ispred današnjeg glavnog ulaza u crkvu. Iz ovog perioda je i veliki zemljani bedem koji je opasivao cijeli plato, s glavnim ulazom smještenim na istom položaju na kojem je kasnije bio završetak starog hodočasničkog puta, kojim se na plato dolazilo sa zapadne strane.
U rimsko doba na Gori je bila važna geostrateška točka iz koje se moglo kontrolirati gotovo čitavo Zagorje, a samim tim i južni prilaz prema rijeci Dravi i velikom antičkom centru Poetoviu, današnjem Ptuju. Koristeći se prednostima položaja stanovništvo je ovdje izgradilo nekoliko građevina. Svakako najvažniji bio je bio veliki i funkcionalni bedem koji je u nemirnim vremenima pružao sigurno utočište. Ne manje bitan bio je i veliki objekt koji se nalazi ispod današnje crkve. Vjerojatno se radi o hramu neke rimske božice. Pronađena mramorna glava i postolje kipa sugeriraju da se radi o poganskom hramu rimske božice Magnae Mater, ali samo daljnja arheološka istraživanja mogu ovo sa sigurnošću potvrditi. Iz ovog doba potječu i tri velika kamena bloka koja su bila dio velikog antičkog nadgrobnog spomenika. Na njima su u dubokom reljefu prikazana rimska božanstva i pastoralne scene.
Kršćanstvo u Panoniju dolazi u 2. stoljeću i prelazi kroz svoj mukotrpni put sve do priznanja Milanskim proglasom 313. godine. Možda je već tada poganski hram preuređen i pretvoren u ranokršćansku crkvu. Ovim preuređenjem počinje slavno doba kršćanstva na Gori.
Negdje u 5. stoljeću gradi se oktogonalna zgrada krstionice koja je hodnikom spojena s ranokršćanskom bazilikom, a sačuvan je i prag na kome se još i danas vide tragovi koje su ostavila vrata. Unutar zgrade krstionice nalazi se heksagonalna piscina ili jednostavnije rečeno šesterostrani krsni zdenac. Kao što je poznato prvi kršćani su se krstili tek kao odrasli ljudi, uranjajući u svetu vodu, onako kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa.
Od 5. stoljeća počinje Velika seoba naroda kada s istoka prodiru novi barbarski narodi, o čemu na ovom položaju također imamo arheološke potvrde. Početkom 7. stoljeća u vihoru seobe srušena je i ranokršćanska crkva na Gori. U tim rušilačkim aktivnostima sudjeluju Slaveni i Hrvati. Oni protjeruju staro rimsko stanovništvo, otimaju im zemlju i nastanjuju kraj. Njihovo pokrštavanje zbilo se tijekom 9. stoljeća.
Prva hrvatska kršćanska crkva sagrađena je oko 800. godine. Bila je jednobrodna, duga oko 12, a široka oko 6 metara i građena od drveta. U njenoj apsidi pronađen je grob mlade djevojke koja je morala biti kćer nekog velikodostojanstvenika ili možda nekog kneza. Ispred crkve istražen je niz grobova koji vjerojatno pripadaju prvim pokrštenim Hrvatima. Ostaci ove drvene crkve pronađeni su južno od zvonika današnje crkve.
Političke prilike konsolidiraju se tijekom 9. stoljeća. Mnogi narodi osnivaju svoje države, a kršćanstvo je već duboko ukorijenjeno. Na Gori se gradi velika trobrodna predromanička bazilika. Bila je duga oko 24, a široka oko 12 metara. Njeni su ostaci točno ispod današnje crkve, odnosno iznad ranokršćanske. Na kraju svakog broda bazilike bile su apside: velika u sredini, a pored nje sa svake strane po jedna manja. Predvorje bazilike bilo je odvojeno zidom, a svetište trijumfalnim lukom. Iznutra je imala pilastre, a izvana lezene. S južne strane napravljen je jedan manji ulaz do kojeg je vodilo pet stepenica. Svod bazilike bio je napravljen od sedrenih blokova. Unutrašnjost je bila ukrašena mnogobrojnom kamenom plastikom, o čemu nam svjedoče brojni sačuvani ostaci: nad menzom je bio ciborij na čijem luku je stajao natpis, a oko svetišta kamena oltarna pregrada sve ukrašeno hrvatskim pleterom. Brodovi bazilike bili su odvojeni s dva reda stupova koji su imali ukrašene kamene kapitele. Sva kamena plastika izvedena je minuciozno i zadivljuje svojom ljepotom i raznovrsnošću. Ne pripada sva istom vremenu nego je nastala kroz nekoliko stoljeća. Tijekom 11. stoljeća ili nešto kasnije s prednje strane prigrađen je zvonik, čiji su temelji također pronađeni tijekom arheoloških istraživanja. Oko crkve je bilo i groblje koje se pružalo po čitavom platou. Nekoliko vrlo bogatih grobova govori nam o postojećem aristokratskom sloju koji je ovdje živio. Cijeli prostor platoa bio je tijekom ovog razdoblja utvrđen još jednim bedemom.
U 12. ili 13. stoljeću crkva je izgorjela. Nedugo nakon toga gradi se nešto manja kasnoromanička - rano gotička crkva za koju nije sigurno je li ikada bila završena. Njeni su temelji u 14. stoljeću korišteni za izgradnju velike jednobrodne gotičke crkve čija je unutrašnjost oslikana freskama koje su sačuvane do danas. 
Crkva je bila oslikana i izvana, ali sada je vidljiv samo jedan lik sv. Kristofora koji se sačuvao na južnoj strani crkve.
Za vrijeme velikih provala Turaka, sva plemstva na ovim područjima, u strahu od Osmanlija, sele u brda gdje grade svoje zamkove i na taj način se zaštićuju od osvajača. Tako je, na padinama gore Ivanščice, u 14. stoljeću sagrađen i Oštrc-grad, danas razvalina.
U 18. stoljeću gotička crkva je barokizirana, tijekom čega su napravljene neke preinake unutrašnjosti i pročelja crkve. Postavljen je i novi oltar, ali je ostao sačuvan gotički kip Bogorodice s djetetom. Početkom 18. stoljeća s južne strane prigrađen je zvonik, a nešto kasnije crkva dobiva i cinkturu.
Ukopi pokojnika oko crkve trajali su sve do druge polovice 19. stoljeća, a ispod cinkture sagrađena je i velika grobnica u koju se pokapalo više od stotinu godina. Grobnica za prostire na 100 m2 .
Post je objavljen 10.08.2008. u 22:30 sati.