Mračni hodnici ispunjeni jezom opsjedaju me osjećajem straha i razočaranja...Sumanuto trčim nepoznatim putevima pokušavajući pobjeći od nečeg davno zaboravljenog...,no očito ne potpuno...
Sve se vraća-tjeskoba,muka,trepet i strah da opet ne potonem u ponor svojih najvećih crnih misli koje ,ma koliko ja to željala,ne blijede... već se vraćaju u snovima,bljeskovima i trenucima zamišljenosti...Podsjecajući me na svu patnju koju sam prošla dopuštajući samoj sebi da me povrijede...Zaboravljajući i zanemarujući sve oko sebe ,za onaj mali trenutak pažnje...Bolilo me,a sada me strah da se opet vraća...iako nesvjesno,sve mi je prisnije srcu i zaokuplja mi misli...,no čemu?...,kada je sve što si umišljam zapravo zabluda...,zabluda zbog koje se sada osjećam loše i dolazim do kraja hodnika...Ispred mene tama i ništavilo...Hoću li se vratiti ili se pak udostojiti nastaviti i otkriti što me čeka na drugoj strani koju sam prvi put izbjegla(tjerajući se na zaborav i zacjeljenje ranjene duše)?
To je bar lako..."-rekla je koračajući u nepoznato crnilo sa smješkom na licu dok njezino srce nije napokon pronašlo spoznanje izgubljenih osjećaja mira i spokoja....
Post je objavljen 11.08.2008. u 23:54 sati.