Marketing
12.08. rođendan mojeg sina Silvia,, kojeg više nema sa nama!
Iako ga nema sa nama on je svake sekunde svakog djelića sekunde, u meni,
ali ovi dani posebno su teški, pomalo brinem o svojem ponašanju u te dane
tuga se i bol se mješa sa razarajućom ljutnjom, ljutnjom na sve i svakoga,a, posebno na sebe, ljut sam što dišem, što jedem , , ljut sam što sam živ.
Svake godine sve teže se nosim , pogotovu u danima njegovog rođendana,
te dane toliko mi nedostaje................ , da mislim da neću izdržati a, da ne učinim neku glupost. Najradije bi da me nema, da nestanem u trenu, da poletim u visine u tmninu nebesa.
Pokušavam privid dati svom životu, u vidu druženja, fešti, volim ta druženja sa dragim prijateljima, volim da oko mene ima mladosti, iako znam da je to u biti samo hrana za tjelo moje, a duša je zauvijek otišla sa njim, Tjelo živi pa i punim punim životom ali tijelo , tijelo bez duše.
Zato ponekad pokušavam to prazno tijelo maximalno koristiti bilo u poslu bilo u nekim životnim užicima, možda tada i nekog povrijedim jer nikada
nisam i ne mogu valjda biti kompletan, tjelo bez duše je samo hrpa jada,
a ona je otišla na žalost u bezdan mraka , i tamo će zauvjek ostati.a sve ostalo je samo hrana tjelu da ne postane hrpa smeća,
Zato sine moja duša plovi nebeskim prostranstvom zajedno sa tvojom, a tjelo ostaje tu gdje je prazno, bezlično i beznačajno , onog trena kada si ti otišao, otišli smo i mi mama , i ja.
Postali smo lutke koje su zrakom napunjene,kada ih nagneš, smiju se , plaču, trepču očima, pospremiš ih i izvadiš ventil postanu hrpa plastike,
beskorisne , i beživotne.
Upravo se po tko zna koji puta pitam, imali li bilo kakvo smisla takav život?
Adio sine moj!
Post je objavljen 11.08.2008. u 23:04 sati.