Marketing
Olimpikalije
Nema mi većeg gušta nego kad gledam Olimpijadu i naletim na jednog tipičnog ruskog trenera u pravilu neke ruske ženske ekipe. A takve odmah prepoznate jer ih kamera strašno voli. Ruska je to škola dragi moji, tradicija čelične ruke i nema u njih mazit ću te pazit ću te (što Putin upravo prakticira u jadnoj Gruziji, no o tome drugi put). Taj je više krotitelj lavova, tigrova i međeda nego trener. Taj će te spizdit i među oči kada triba! 
U vrime kad se i u nas igrala, a ne samo spominjala ženska odbojka, to je bio nezaboravni urlikavac Karpolj, a sada gledam ruske rukometašice i eno – i one imaju svoga Staljina 
Sad se vi pitate pa kakav je to ruski tip trenera, šta je to, kakva je to zvir?! E zvir je prava rič! Hi-hi! Prava ruska zvir!
Taj van se, u pravilu mrki sibirski grizli, uz rub terena luđački dere i urliče kao da ga kolju, na vratu mu nabreknu vene, a oči iskaču iz glave, taj vam pljuje, beštima, priti, sumanuto uz teren juri i svojim pulenicama tjera strah u kosti! Hehe, e to je prizor za oči! Cile su se Olimpijade znale pamtit´ po verbalnim ispadima dotičnih krotitelja, a kamerama su redovito zanimljivije njihove egzibicije nego tekme.
Nema vam kod takvog opravdanja za poraz, jadnice koje u njegove šake dopadnu za vrime time-outa ne smiju mu od straha više kolina pogledat, e ali… sad ćete mi reć´ da san luda no… kad ja na Olimpijadi vidin takvu trenersku zvir, tek onda imam osjećaj da je sve ok i da ovi ludi svit na neki svoj izokrenuti način ipak funkcionira. Jer vidite – tradicija je to, isto ka´ i olimpijski plamen.
A onda sam malo bacila oko na onaj sport di puškon gađaju one strojem izbačene glinene golubove (vraga golubove, to su leteći okrugli pijatići, ma se valjda dečki osićaju više ka´ lovci ako pijat zovu golubon), pa san čak i naučila da se taj sport (čuj sport) zove TRAP – i moram priznati da me oduševilo! Svaka im čast, skidam kapu ljudi moji, tu stvarno triba oko sokolovo i junačka desnica. Pa tek kad vikne –Pull!- ono čudo poleti a on ga hladan ko´ špricer nacilja i saspe u roza para-papar-paramparčad. A tebe sve prolaze srsi zadovoljstva, ka´ neki šut sredstva za smirenje.
Samo… primijetila sam jednu čudnu nuspojavu – ovisnost! Je majkemi. Baciš oko rano ujutro, i gledaš kako puca prvi, pa puca drugi, pa puca treći, pa onda opet puca prvi, pa puca drugi, pa treći… i sve fino tako laganini… ti samo želiš da prvi puca i pogodi, da drugi puca i pogodi, da treći puca i pogodi… smirenih pokreta u meditaciji i tišini… prvi puca, drugi puca, treći puca… pa još počne kišica rominjat… prvi opet puca, drugi puca, treći puca… pogledaš na sat kad ono – podne!!! Di si bija šta si radija pojma neman, bija san u hipnozi gledao san - TRAP 
Nema vam kod takvog opravdanja za poraz, jadnice koje u njegove šake dopadnu za vrime time-outa ne smiju mu od straha više kolina pogledat, e ali… sad ćete mi reć´ da san luda no… kad ja na Olimpijadi vidin takvu trenersku zvir, tek onda imam osjećaj da je sve ok i da ovi ludi svit na neki svoj izokrenuti način ipak funkcionira. Jer vidite – tradicija je to, isto ka´ i olimpijski plamen.
A onda sam malo bacila oko na onaj sport di puškon gađaju one strojem izbačene glinene golubove (vraga golubove, to su leteći okrugli pijatići, ma se valjda dečki osićaju više ka´ lovci ako pijat zovu golubon), pa san čak i naučila da se taj sport (čuj sport) zove TRAP – i moram priznati da me oduševilo! Svaka im čast, skidam kapu ljudi moji, tu stvarno triba oko sokolovo i junačka desnica. Pa tek kad vikne –Pull!- ono čudo poleti a on ga hladan ko´ špricer nacilja i saspe u roza para-papar-paramparčad. A tebe sve prolaze srsi zadovoljstva, ka´ neki šut sredstva za smirenje.
Samo… primijetila sam jednu čudnu nuspojavu – ovisnost!
Je majkemi. Baciš oko rano ujutro, i gledaš kako puca prvi, pa puca drugi, pa puca treći, pa onda opet puca prvi, pa puca drugi, pa treći… i sve fino tako laganini… ti samo želiš da prvi puca i pogodi, da drugi puca i pogodi, da treći puca i pogodi… smirenih pokreta u meditaciji i tišini… prvi puca, drugi puca, treći puca… pa još počne kišica rominjat… prvi opet puca, drugi puca, treći puca… pogledaš na sat kad ono – podne!!! Di si bija šta si radija pojma neman, bija san u hipnozi gledao san - TRAP Nego, nešto sam primijetila što me duboko zbunilo i natjeralo na razmišljanje o biti i bitku, patnji i užitku. Ti pucači jeli, sve te streljačke discipline u kojima se od cilog tila i od svih mogućih i nemogućih organa koristi samo da prostite – kažiprst, svi na sebi imaju i nose maltene – oklope
Ne znam uistinu od kakvih ozljeda ti pucači strahuju, ja osim eventualnog iščašenja pucačkog prsta – ne mogu domisliti niti jednu. A oni, jadni ne bili, omotani od glave do pete u neke nezgrapne odijevne konstrukcije koje će im kao pomoći u ciljanju, ne bi da će ić´ u svemir a ne streljanu.
A s druge strane gledam brazilske odbojkašice/odbojkaše na pijesku koje se bacaju, strmopižđuju i raspićkavaju na sve strane samo i jedino u onim minijaturnim bikinićima (na svekoliku radost puka), bez ama ijednog štitnika ili poveza. Ta svi znamo kako zrno pijeska može biti neugodno kad se uvuče jelte u… cipelu
Stoga ako je ikome štitnik potreban…Sad vi meni recite, kakve tu logike ima, ha? Kakve, ha, kakve!?!
Post je objavljen 11.08.2008. u 19:50 sati.