Marketing
GoinG BaCk...
widim, swe was je manje koi wjerno čitate owai blog..
i ne kriwim was.. ima mnogo zanimljiwijih.. al ipak, dat
ću swe od sebe da wratim staru inspiraciju i nastawim
pisati, jer to je ono u čemu doista užiwam.. možda
mi kiša pomogne.. swima wama koi ste još uwijek owdje
želim zahwaliti što ste uz mene.. da nema was, swe
owo nebi imalo smisla..pa, hwala wam. 
a sad
se wračam na početak cijele priče da was dodatno ne
zbunjujem swoim komentarima..
~pustite si pjesmu. :)
how do you pick up the trades of an oLd Life....
how do you go on,when in you heart,you begin to
understand
there is no ging back....
there are some things that time canot mand...
some hurts that go too deep that have taken hoLd....
otključao je wrata.. čim ih je otškrinuo, preplawio ga
je nježan miris wanilije pomješan dugogodišnjom
prašinom.. tai mu je miris bio toliko poznat da je gotowo
boljelo..samo jedna blijeda zraka swijetla probijala
se prema njemu kroz poluotworena wrata, ali i to je
bilo dowoljno da shwati kako se napokon ostwarilo
ono što je toliko dugo sanjao.. bio je doma. nakon toliko
godina tišine, hladnoće i mraka, ponowo je bio okružen
poznatim stwarima.. stwarima koje su budile toliko
toplih uspomena.. ušao je, saswim polako, jedwa dižući
noge, kako nebi ugrozio ljepotu onoga što ga
očekuje unutra.. odložio je swoi štap za šetnju, na staro
mjesto s lijewe strane wrata, spustio platneni rukrak
na drweni pod i zakoračio dublje u kuću.. stare daske
škripale su pod njegowim nogama.. drhtawom rukom
podigao je ogledalce s drwenog ormarića.. pričekalo
ga je u istom položaju u kojem ga je i ostawio.. približio
ga je licu.. unatoč istom izgledu ogledalca, (osim malo
debljeg sloja prašine), odraz u njemu bio je potpuno
drugačiji.. bujnu smeđu kosu zamjenila je sjeda, bore na
licu produbile su se i pojačale, i tek je sada shwatio
koliko je zaprawo wremena prošlo.. jedino su još oči
odawale da se radi o istoi osobi.. bile su duboke.. boje
neba i nepokolebljiwe.. kad je odlazio, bio je zdraw,
ponosit i mlad.. a sada je samo pognuti starac koi
na leđima nosi teret swijeta.. ipak, to mu nije problem..
zna da tako štiti swe one koi još nisu dorasli tom
zadatku.. okrenuo se, i pogled mu je pao na knjige na
staroj komodi prislonjenoi uz suprotni zid sobe
zaobljenog stropa.. bile su prekriwene debelim slojem
prašine i koža u koju su bile uwezene popucala je pod
teretom wremena.. odmah do njih nalazila se stara
slika.. ali bila je toliko puna paučine da se uopče nie
widjelo tko je na njoi.. približio se teškim korakom i
uzeo je u ruku.. obrisao ju je rukawom weste i zagledao
se u dwoje nasmješenih ljudi.. prepoznao ih je.. lijewo
je on.. a owa krhka žena pored njega bila je njegowa
supruga.. umrla je nedugo poslije njegowog odlaska..
ali on to nie znao.. pomislio je da je možda izašla u
wrt.. baš će se lijepo iznenaditi kad ga ponowo ugleda.
odmah je krenuo prema wrtu... ali dugo putowanje
prewiše ga je iscrpilo.. uspio je doći tek do swoje
stare stolice za ljuljanje.. sjeo je.. tu će je pričekati,
pomislio je.. no prije nego što se uspio snaći oči
su mu se sklopile i utonuo je u san bez snowa..
wječni san..
kišni pozdraw do sljedećeg posta. :)
Post je objavljen 11.08.2008. u 18:46 sati.