Marketing
Moje pjesme...moji snovi...
OPRAŠTAM TI
Umrla sam...
Večeras,
kad shvatila sam kakav si.
Umrlo je moje srce
koje te nekad toliko voljelo.
Umrla je moja duša
koja je zbog tebe tolike godine patila.
Umrlo je moje tijelo,
moje oči, koje bez tvojih pogleda više nemaju sjaj,
moje usne, koje bez tvojih poljubaca ne vrijede ništa.
Umrlo je sve u meni,
a ti ni ne shvaćaš koliku si mi bol nanio,
za cijeli život me povrijedio.
Ali opraštam ti sve, štoviše, žalim te,
jer ti ne znaš voljeti, ni ljubav primiti.
Sada idi iz mog srca i duše
dok moji snovi k’o kule u pijesku se ruše.
Ne želim zbog tebe više plakati i patiti
jer znam da jednog dana ću te zaboraviti.
I znaj, znaj da ne mrzim te,
ja opraštam ti sve...
ZNALI SMO...
Znali smo zvijezde u noći gledati, znali smo sve za prijateljstvo dati...
Znali smo slaviti, znali smo tugovati...
Znali smo suze zajedničke dijeliti, znali smo lijepe riječi si davati...
Znali smo vrijeme na sreću trošiti, znali smo kapi kiše brojati...
Znali smo bisere svoje pričati, znali smo satima vrijeme ubijati...
Znali smo prijateljstvo cijeniti, znali smo slapove sreće stvarati...
Znali smo griješiti, znali smo praštati...
Znali smo od sreće što se imamo prštati, znali smo svaki trenutak iskoristiti...
Znali smo maštati, znali smo sanjati...
Znali smo zajedno se smijati, znali smo zajedno plakati...
Da...
Znali smo...
Sada više neznamo...
ZABORAVLJENI MEĐU ZVIJEZDAMA...
Da...
bili smo najbolji...
najjači...
nitko nije mogao protiv nas....
bili smo jaći od svih...
i našli smo svoje mjesto...
među zvjezdama!
svi su nam se divili...
a ljubomorni nas mrzili....
nije nam bilo kraja...
Ali to je bilo davno...
jako davno...
pali smo u zaborav...
i mi...
i naše mjesto među zvjezdama...
prekrila ga je druga...
veća...
ljepša...
i sjajnija zvjezda...
mi više ne postojimo...
postoji samo sjećanje...
koje polako ...
polako izbljeđuje...
NADA...
Svakim danom moja duša suze lije
Suze koje bolje da skrije
Sve sad propalo je.
Nema više igranja u svjetlu
Niti ležanja na suncem obasjanoj travi
Netko to sve oduzeo je.
Moji dani sad su siva rutina
Mala kutija stisnutih šibica
Mislim samo o jednoj stvari...
Kamo sad ide moj put?
Kuda vode me vriskovi djece?
Kada je vrijeme da tama obuzme me cijelog?
U kutu mog zarobljenog svijeta jedna iskra tinja
U nadi da zapalit će ostale šibice i vratiti im izgubljeno
Unutar mene sve jače tinja i žari za povratkom...
Ta iskra više nema snage
Tamo u dubini moga srca sad počinje san bez kraja
Taj san kojim prožime se samo jedan glas....
Glas vječno odzvanja dušom ugaslom predavno
Gromoglasno u tišini nestaje sve dublje
Grije dušu smrznutu od tuge i bola...
Tmurni oblak nad dušom sad kruži.
Oko nje samo bijedu vidi
Što okružila je srce u snu vječnom.
Eto samo kamen, tuga i bol u duši mojoj imaju dom...
Post je objavljen 25.08.2008. u 15:16 sati.
