Marketing
Najbizarniji restoran u kojem sam bila + Farmeri i Indijanci
Sad već svi koji pratite blog znate da sam se šmucala po ćićarijskoj Istri, a oni koji duže prate blog, znaju da sam, također, opsjednuta s fotkanjem klope i komentiranjem iste. Nema mi ništa slađe nego pohvaliti restoran/kuhara ili ga svojim net komentarom - sahraniti ako nešto ne valja. E sad pazite, komentar koji sad slijedi ne znam u koju kategoriju upada. Meni je tamo bilo odlično i mi smo umirali od smijeha. Dobro smo se najeli, klopa je bila dobra. Konobar vrlo uslužan i simpatičan. Cijene zericu više, ali ništa što smeta. Dakle, čovjek bi rekao restač za petač! No, ono što smo tamo zatekli toliko me... hm... ne znam 'opće koju riječ da uzmem... Nisam nikad bila u ovakom restoranu, niti je i jedan restoran u kojem sam bila imao ovakvu spiku. Ma, bolje da krenem s pričom pa ćete vi ocijeniti sami!
Dakle, vraćamo se mi s jednog od planinarskih spustova i skužimo u Lupoglavu, koji je btw jedna ulica s kućama desno/lijevo, jedan restoran uz cestu, teška neka crvena fasada, grande natpisi, ovo-ono, ajmo tu.
Skužimo ima pristojan veliki parking, sve kak' priliči dobroj restoranskoj ponudi u ne baš razvikanom gradiću. I izađemo mi vanka iz auta na parkingu, kad meni pogled privuče pogled tabla iza restorana. Odmah sam povukla za rukave supatnike i ajmo vidjeti šta se to događa IZA restorana... 
Gulp. Indijansko selo? Mini zoo? Collective room? Wtf! 
O-o! Točno sam namirisala da će bit pakleno!
Kad ono! Zoološki vrt kao da je ubacio par kanarinaca, kornjaču i kokoške pa stao glumiti Steve Irwinea po kavezima. Žive duše nema u tom zoo-u, jedino sam našla na ovu pitoresknu životinjicu. Čudnovata kljunaša.
A da vidite u kojim uvjetima sirota živi. Grozne neke mreže, lanci, katanci. Bolje dr. Dabiću nego njoj sto puta!
Idimo mi oprezno dalje, oči na leđima, neprijatelj-nikad-ne-spava koracima. Kad odjednom, stignemo u drugi dio ranča. Valjda taj indijanski! Desno indijansko selo s isključivo kaubojskim obilježjima. A lijevo tipične istarske kuće kažuni. Iznajmljuju se kao sobe (pretpostavljam s kupaonicom). Sraz kultura - Indijanci/kauboji versus Istrijani/Ćići! Navijam za Ćiće! 
Evo suptilno maskiranih klima!
A sad, kulminacija posta, indijansko selo nakon što su ih kauboji asimilirali:
(Obožavam ovakve postove pisati, nemojte mi uzeti to zadovoljstvo!)
Dakle, obratite pažnju na tu stolariju. A fasada? Boja s ciglicama? Tzv. trodimenzionalna fasada. I ta neka društvena soba. Za kakve vrste druženja, pitam se, treba bit jako oprezan kad neku sobu nazoveš "društvena soba"... znamo da u današnje vrijeme "društvena soba" vrlo često asocira na masaž-druženja i slično... da vam ne bi bila neka sisata Indijanka iz Ukrajine pružala neku vatrenu indijansku masažu...
A tko zna, možda je vlasnik ovog ranča htio reproducirati indijansko selo u nekom rezervatu 80-ih godina 20. stoljeća?
Preko puta Banke, Pošte i Društvene sobe:
Naivan gledatelju prvo bi upao u pogled ogroman hangar iza Sheriffove kancelarije. Ali ne i ljubiteljima holivudskih filmova! Meni taj hangar daje čaroban osjećaj kao da sam u nekom holivudskom studiju... znate one njihove hangare u kojima se sve živo događa za vrijeme snimanja filma. E tako i ovdje! Baš onak' pravi štimung!
Stolarija na prozorima šerifove sobe mislim da je "posuđena" s kamp-prikolice. Gle taj crijep...
To nam je već bilo dosta obilaska, glad nas je obuzela, a i živo smo htjeli ući u restoran i vidjeti što nas tamo čeka! Konobar nam se jako svidio.
Kad me pitao "oprostite, mi se znamo", ja ono prevrt očima, rekoh "ne, ne, sigurno ne", kad ono dječarac htio reći "miii Slaaavonci" pa morao nekako početi spiku, hehe, ajd dobro. Kako god, dirnulo nas je da je sam u Lupoglavu, da si već štedi za brak, iako još nema ni ženu ni curu (ima li takvih muškaraca još uvijek hehe), da je već 2 godine radio u Hercegovini i da je sad godinu dana tu u Lupoglavu... dosta napeto izgleda, vidiš premlad previše obveza i stvari, ali definitivno simpatičan i drag. Lomila sam se što naručiti prvi put pa sam uzela juhu od gljiva i šparoge zapečene u siru i pršutu, a drugi put sam papala tjesteninu s tartufima. Klopa je bila stvarno dobra! Jedino mi je bilo čudno što smo svi dobili tanjure na nekakvim demode pladnjevima... kao onim što se kava služila 80-ih...
E da! A šta vam nisam prvo ispričala. Kad smo mi došli u restoran, ono na prvu gdje ćemo sjesti, lijevo u kutu nekih 5-6 mladih, buče, glasno, onak' kao oni što rijetko dolaze u restoran, ali kad dođu - vole da ih se vidi i čuje. A s desne strane tri-četiri babe koje, također, ne izlaze po restoranima kao što su prije, ali vole da ih se vidi i čuje. Lomimom se gdje ćemo bliže jednima ili drugima, drugih stolova nema i u zadnji tren, ajmo bliže babama, ipak ih je brojčano manje. Ne volim kad u restranu ne čujem vlastite misli, a kamoli ono što mi sugovornici govore.
I sjeli mi kad ja malo bolje pogledam te kao mlade, kao ono poznate face... Farmeri Nove TV. 
Hana bosanska Parizer Hilton. Fuad aka Deen niži i lakši od mene, vuče na mladog (i aseksualnog) Michaela Jacksona u hibridnoj kombinaciji s (također aseksualnim) Modnim Mačkom. Jelena s nečim ogromnim, ogromnim na glavi (kosa?) i dvoje anonimaca, što bi Modni Mačak rekao "obični ljudi". Dakle, njih pet. Sjede u pitoresknom restoranu Leader. Zove mobitel tu Jelenu, a ona glasno, glasno viče u mobitel "Mi smo u restoranu, ručamo, da, da, u REEESTORAAANU smo" ono nema ženska vremena za priču kad jede u ovakvom jednom finom restoooraaaanu... A svi pet jedu pizzu i piju kolu kao da su na rođendanu nekog kolege-osmoškolca čiji su starci svu dječicu izveli u lokalnu pizzeriju na trokutiće jumbo-pizze da ne prave nered doma.
Nije mi, naravno, palo na pamet fotkati kako zlatna hrvatsko-bosanska mladež mlati pizze s kolom, ali moram vam ispričati detalj kako sam se u zadnji tren suzdržala da ne fotkam tog petog lika u društvu, za kojeg pojma nemam tko je. Kad su završili s klopom, sjede još malo pričaju za stolom, ja bacim pogled, a mladić svojih 20-ak godina, pazite sad, TISKA BUBULJICU u restoranu za stolom!! Još jednom! Lik tiska bubuljicu za stolom! To još nisam vidjela! No, ni slutite kako! Zamislite da imate bubuljicu iza lijevog uha na vratu. Kako bi joj prišli? Pa, naravno, desna ruka iza glave, svijena u laktu koji strši iznad tjemena. A lijeva ruka samo klizne oslonjena na rame. I tiskaaaj, brate! E sad tu scenu smjestite u restoran i vizualizirat ćete što se događalo u Leaderu taj dan.
Možete vjerovati? E to sam htjela fotkati, ali sam se bojala da oni ne pomisle da slikam te Farmere pa sam odustala. Ne moram reći da smo svi buljili u tipa, ali nije se dao smetati. Malo se opustio. Pa bolje da je i nos čačkao nego da sam, dok čekam hranu, morala pratiti ishod borbe s bubuljicom.
Frajer tiska bubuljicu u Leaderu... halo! I koja sam ja sretnica da uvijek prikupim ovakve crtice-iz-života!
Nego da se mi vratimo na restač... Dok smo mi ćaskali s konobarom, on nam se pohvalio kako je ovaj restoran ušao u 100 najboljih hrvatskih restorana. Hajde de, super, bravo, čestitam. Mislim klopa fakat bila ok. I donese on nama tu brošuru, sigurno ste je i prije vidjeli u kojima je popis tih restorana s tim da svaki restoran da i neki svoj omiljeni recept. Kad mi skužimo po iznimnoj pohabanosti stranice gdje je naš restoran Leader, da gazda to drži negdje u restoranu OTVORENO da gosti vide. Pa je vrijeme učinilo svoje i te stranice gdje je Leader totalno pohabane, potamnile, skupile se od vrućine, para, čega li već... Naime, skužim ja da je to iz 2004. pa mi je odmah došlo da pitam gazdu "a šta je bilo sa slijedećim godinama, zake vas više nema? potisnula vas konukrencija ili?". 
Nego, za kraj sam vam ostavila biser ovog restorana... Kad otvorite jelovnik vidjet ćete tekst kakav GARANT niste niti u jednom restoranu imali prilike pročitati. Predgovor vlasnika restorana! Moram priznati da sam prvo pročitala 2-3 puta, misleći da nisam skužila i da ne piše to što na prvu mislim da piše. Mislila sam da je moj pogani mozak iskonstruirao nešto što ne piše, pa sam pročitala drugi, treći put... i svaki put pročitam jedno te isto... i onda skužim pa da, to zaista i piše... piše! Dodam drugima i svi odvalimo.
Evo teksta:
Možete vjerovati?
Ajd, pročitajte još jednom pliz!
Ukoliko niste spremni pročitati još jednom ja Vas molim da popijete piće i dalje ne čitate već daodete s ovog bloga, jermislim da tada ne biste bili ni Vi ni ja zadovoljni a to nama nije cilj, zar ne? 
Za kraj... već sam se previše raspisala... Ako vas zanima tko je vlasnik restorana Leader, ma, mislim, meni totalno pozitivan lik jer me sve ovo skupa toliko razveselilo, onda samo pogledajte plakat na staklu tog restorana. Tamo ćete tik do ulaza vidjeti veliku fotografiju nekog muškarca koji leži na konju, a konj ga jezičinom liže po licu (šećer/med?), ovom se to malo gadi, ali foto-session je foto-session pa je malo zažmirio. E taj čovjek je naš glavni lik. Taj čovjek je vlasnik restorana! 
Selotejp mi je najjači, jedva se vidi na ovoj fotki, jer mi je više bilo neugodno fotkati po cijelom restoranu... no, može se skužiti...
Toliko... šta nije bizarno?
Ja, zapravo, mislim da je ovaj post reklama za taj restoran, ne? Otići ćete tamo ako se budete muvali po tom dijelu Hrce i papati? To morate vidjeti, ne? I još ćete dobro klopati...
Ako vas zanima ovaj post, možda će vas zanimati i ostali postovi sa skitanja po Istri tih dana: potražite ih pod rednim brojevima 106.-114. u lijevom stupcu bloga.
Post je objavljen 11.08.2008. u 10:57 sati.