Pregled posta

Vukovi s Prokletija

O Prokletijama smo prije polaska čuli samo lijepe riječi. U glasovima naših sugovornika se vjerno očitavalo da je ovaj masiv na kraju Dinarida još uvijek pokriven velom mistike. Neki njegovi dijelovi su zbog surovosti terena i blizine granica do nedavno bili nepoznanica za planinare, a mnogi dijelovi Prokletija još uvijek ostaju da se tek istraže. Taj ogroman planinski masiv se rasprostire na području Albanije, Kosova i Crne Gore. Samim tim je razumljivo da su pogranični dijelovi sve do nedavno bili svojevrsna zabranjena zona za planinare, ali naravno i sve ostale posjetitelje. Ali kako nije ni svako zlo za zlo, na taj način je ovo područje sačuvano od devastacije i omogućeno novim generacijama planinara da ih u većim dijelovima Prokletija prožmu osjećaji koje su doživljavali prvi posjetitelji i istraživači pojedinih planinskih lanaca. Mi smo se pak za naš prvi posjet ovom velebnom planinskom lancu odlučili držati ustaljenih, markiranih planinarskih staza, a kako naše poznavanje ovog masiva s vremenom bude raslo tako ćemo se sve smjelije odlučivati na istraživanje pristupa vrhovima koji dosad nisu opisani u literaturi.



Iako, istini za volju, i nisam imao namjeru posjetiti Prokletije ovog ljeta, igrom sudbine su naši Zonzoni negdje za prvosvibanjske praznike posjetili to čarobno mjesto, a jedna je njihova članica, Sadja, napisala iznimno zanimljiv enigmatsko-putopisan tekst popračen većim brojem lijepih fotografija. To je osobito dojmilo našu Pjedru koja je sljedeća gotovo tri mjeseca ustrajala u naumu da me nagovori na što skoriji posjet ovom biseru Balkana. I naravno da je uspjela u tomu. Nije teško natjerati žabu u vodu, ni planinara u planinu. Odabran je termin posjeta, kojem se većina uspjela prilagoditi, te smo u srijedu 23. srpnja u ranim jutarnjim satima krenuli ususret tad već izglednoj pustolovini. Prvi dan, koji je ionako proveden u 600 kilometarskom putu do Gusinja, kao ni drugi, kojeg sam popratio prethodnim postom, neću sad posebno opisivati. Stoga ovaj post posvećujem trećem danu naše crnogorske avanture.



I te noći je gotovo bez prestanka rominjala kiša o krovišta naših drvenih kućica u dolini Grebaja. Te kućice su naime dio pl. doma "Karanfil" kojim gospodari istoimeno planinarsko društvo iz Gusinja. Njegov predsjednik gosp. Rifat Mulić nas je dvije večeri ranije u kišnoj noći dočekao pored zgrade policijske postaje u Gusinju, gdje smo zbog blizine granice i preporuka prijašnjih posjetitelja prijavili naš boravak. Policijski je službenik, baš kao i svi mještani koje smo upoznali tih dana u Gusinju, bio iznimno ljubazan, pa i oduševljen što dolazimo čak iz „dalekog“ Splita. Prisjetio se svojih vojničkih dana u Divuljama pored Splita i zaželio nam lijep provod u ovom "Raju na kraju svijeta". Dolaskom u pl. dom od gosp. Mulića smo dobili brojne korisne informacije vezane uz naš boravak u Prokletijama, te savjet da ne zalazimo u Karanfile. Naime zbog kiša njegove strme travnate padine su postale izrazito klizave, te bi se time nepotrebno doveli u pogibelj. Planine uostalom ionako srećom nikamo neće pobjeći, a nepovoljne vremenske okolnosti su nam vječita izlika za što skorijim povratkom u pojedine planine, pa će tako definitivno biti i s Prokletijama.



Ogroman amfiteatar masiva Karanfila što se poput nazubljenog kamenog zida uzdiže s južnih rubova doline Grebaja je trebao postati našim zamjenskim ciljom, nakon što sam zbog vremenskih neprilika odustao od dvodnevnog uspona na najviši vrh Prokletija, Maja e Jezerces (2694 m) u Albaniji. Svjestan sam da Karanfili ne zavrijeđuju da ih se smatra zamjenskim ciljom, jer su tehnički vjerojatno i najzahtjevniji cilj u cijelim Prokletijma, ali jednostavno nisam mogao naći prikladniji pojam, pa ću se zadržati kod upotrebljenog. Ali ne samo zadržati, već i nastaviti s njegovim korištenjem, jer sam zamjenski cilj za Karanfile pronašao s druge strane doline u stijenama Volušnice i padinama Popadije (2057 m) i Talijanke (2056 m) prekrivenima sočnim plodovima šumske jagode i borovnice. Foto-reportažu s te dionice ste mogli vidjeti u prethodnom postu, pa se sad još jednom vraćam na turu koju smo poduzeli trećeg dana našeg boravka u Plavsko-gusinjskim Prokletijama, kako se počesto naziva crnogorski dio Prokletija.



Kao što već rekoh, kiša je neumorno padala cijelu noć i s vodom koja se slijevala niz travnati brežuljak, na kojemu su podignute drvene kućice u kojima smo noćili, otjecala je i moja želja da se sutradan uspenjemo na Maja e Jezerces. Točnije, da krenemo s namjerom uspeti se na taj najviši vrh Prokletija, jer nam za ostvarenje tog nauma ipak trebaju dva dana. Stoga sam se odlučio na upoznavanje sa stazom prema tom prvotno zacrtanom cilju našeg izleta u ovaj veličanstveni planinski masiv. Dakle krenuti dolinom Ropojana prema Maja e Jezerces, pa ovisno o utrošenom vremenu nastaviti markiranom stazom do granice s Albanijom ili se sa Zastana uspeti na prijevoj Qafa e Zastanit (2033 m) i niz napuštene katune spustiti se natrag u dolinu Ropojana. Potonja opcija me definitivno više privlačila, jer sam pretpostavljao da s obzirom na veću nadmorsku visinu nudi i mogućnost za šire vidike.



Da bi došli u dolinu Ropojana, koja se inače pruža paralelno s dolinom Grebaja a dijeli ih masiv Karanfila, morali smo natrag do Gusinja. To je naravno iskorišteno za nezaobilazni burek u slastičarnici "Šar" smještenoj u središnjoj mjesnoj ulici, inače nezaobilazno odredište svakog našeg izlaska u Gusinje. Bilo jutro ili noć, za slasne porcije bureka je uvijek bilo pravo vrijeme. Doduše, pružali smo svojim nepcima da uživaju i u okusima drugih lokalnih delicijama, ali o tom više nekom drugom zgodom. Još za prve posjete slastičarni pogled mi je odmah odvratio odlučan izraz lica starca s dugim brkovima na zidu iza pulta. Nije bilo sumnje, u pitanju je Ali paša Šabanagić. On je taj koji je krajem 19. stoljeća vodio pobunu bošnjačkog i albanskog stanovništva Plava i Gusinja protiv odluka Berlinskog kongresa po kojima je nakon priznanja crnogorske državnosti ovaj kraj pripojen Crnoj Gori. Na taj način je Plavsko-gusinjska kotlina od 1878. do 1913. godine zadržala svoju samostalnost, a Ali-paša je za lokalno stanovništvo zauvijek sačuvao status legende.



Nedaleko od Gusinja na putu za selo Vusanje i dolinu Ropojana, nalaze se i nadaleko poznati Ali-pašini izvori. To je najpoznatije i najizdašnije krško vrelo u Crnoj Gori, smješteno na nadmorskoj visini od 930 m. Pored njih je već spomenuti Ali-paša Šabanagić podignuo čardak kao okupljalište svih putnika namjernika koji su u karavanama prolazili drevnom trgovačkom trasom od Dubrovnika i Kotora prema Carigradu. Propašću Otomanskog carstva i nastankom novih granica uokolo Plava i Gusinja, prekinuti su ti stari trgovački putevi i time je Plavsko-gusinjska kotlina završila u prometnoj izolaciji u kojoj se i nakon jednog stoljeća još uvijek nalazi.



Danas se na Ali-pašinim izvorima okupljaju ponajviše planinari, u potrazi za okrijepom u studenim vodama Vruje nakon povratka s napornih tura u Prokletijama ili, poput nas, u polascima na iste. Te brojni iseljeni Gusinjani i Plavljani koji na Ilindan, 2. kolovoza, pohode svoj rodni kraj i obnavljaju stara prijateljstva baš na ovim izvorima. Zbog kasnog polaska iz Doma, pored izvora smo se zadržali tek kojih dvadesetak minuta. Dovoljno da osjetimo dašak smiraja što pruža prizor izviruće vode što naizgled izbija ispod svakog kamena rasutog pod stijenom Vezirove brade, dok žuboreći klizi prema Gusinju i nas ostavlja da nastavimo svoju vožnju do Vusanja.



Tu u u dvorištu policijske postaje, na poziv ljubaznih policajaca ostavljamo svoje automobile. Prije toga prijavljujemo naš smjer kretanja, jer se ipak nalazimo u pograničnom području, a i u slučaju ne daj Bože nesreće lakše je očekivati pravovremenu pomoć kad su upoznati s našim možebitnim položajem. Gostoljubivost nije vrlina koju očekujem od policajaca, ali ovi momci koji su nas dočekali poput najsrdačnijih turističkih djelatnika, u kojima nema ni trunke hinjenja i usiljenosti su zaista pravi ambasadori turizma. Ispratili su nas sa željom da nas putem prati ljepše vrijeme od onoga koje je trenutno nadvilo guste oblake nad vrhove s obje strane doline, a mi smo im se za ljubaznost zahvalili s nekoliko suvenira našeg planinarskog društva, pa nastavili put između kuća do nedalekog vodopada Grlja. Na tom se mjestu rječica Skakavica bučno obrušava niz prvu kamenu barijeru, da bi nakon omanjeg bazena nestala u bezdanu. Sidrište iznad bezdana otkriva da je unutrašnjost jame bila predmetom istraživanja, a ono što znam je da ovo ipak nije kraj njenog putovanja. Nešto niže nastavlja svoj put, ovog put pod imenom Grlja, da bi zatim opet nakratko nestala s površine, te nešto niže nakon spajanja s vodom iz Alipašinih izvora i sama postala Vruja. I sve to u svega nekoliko kilometara!



Koliko je god ova dolina bogata vodom, toliko njome oskudjevaju vršni dijelovi planine, pa je neophodno dobro se opskrbiti tom vitalnom tekućinom prije zalaska u najviše dijelove Prokletija. Još su dvije mogućnosti za nadopunom zaliha vode. Do prve smo stigli već nakon dvadesetak minuta hoda dolinom Ropojana. U pitanju je izvor one rječice koja skončava na vodopadu Grlja. Točnije, u pitanju je krško vrelo dužine 30 m, širine 25 m, a dubine 8 m, što je jedno od najvećih i najjačih vrela na području Prokletija. Iako ovo vrelo ima nekoliko imena, predstavit ću ga pod onim koje se i inače najčešće koristi – Oko Skakavice.



Dok smo se u potpunosti prepustili užicima, umireni i hipnotizirani pogledima na savršenu bistrinu vode iz prokletijskih dubina, s neba su na naša ramena pristigle i prve kapljice kiše, podsjetnik na razloge ovom hidrološkom bogatstvu podnožja Prokletija. Velika količina padalina, te snijeg koji se s proljeća, a počesto i ljeti, otapa s prokletijskih vrhova, utjecali su na pojavu brojnih vrela u ovim dolinama kojima su nekad prolazili najveći ledenjaci Balkanskog poluotoka. Njihov utjecaj na današnji izgled Prokletija nalazimo posvuda, pa Prokletije nakon Alpa opravdano smatramo najglacijalnijom planinom Europe.



Sljedećih sat vremena nastavljamo naše blago uspinjanje dolinom Ropojana opijeni ljepotom prizora koji se otvaraju, kako s naše lijeve, tako i desne strane. Strme litice što se uzdižu iznad uskog pojasa crnogorične šume, dok im šiljate vršne zupce oblaci na trenutak otkriju našim pogledima, da bi ih zatim poput zastora u kazalištu skrili do nove scene ili novog čina. Desno od nas su naizgled gotovo nepristupačni Karanfili, pa ni ne čudi što su sve markirane staze na njih provedene s druge strane masiva, iz doline Grebaja. Gledajući ih iz podnožja, u očima svakog člana naše družine jasno se moglo razaznati divljenje maštovitosti prirode da stvori ovakvo remek-djelo. Mnogi od nas se dive Michelangelovom mramornom Davidu što sjaji odlučnošću, većini divljenje mami zamaman pogled Leonardove Mona Lise, a nama planinarima divljenje ponajviše plijene djela koja nisu stvorena ljudskom rukom, ali čiju ljepotu čovjek svojom nepromišljenošću može itekako ugroziti, pa čak i uništiti. Stoga je na nama da slavimo moć prirode, da jedini spomen našeg druženja budu riječi i fotografije, te da svugdje pronesemo glas o ljepoti njenih djela, kako bi u svima probudili osjećaj da planine, rijeke i šume nisu nešto daleko, nešto tuđe, već dio svakog od nas ponaosob. Ako izgubimo šume izgubit ćemo duše, ako izgubimo rijeke izgubit ćemo srca, ako izgubimo planine izgubit ćemo sve.



Nošeni čarolijom prizora stižemo na lijevi odvojak kojim nadalje staza zalazi u planinski sustav Bjeliča, središnji dio crnogorskih Prokletija, u kojemu su inače smještena i tri najviša planinska vrha Crne Gore. Da, da...zasigurno su mnogi od vas pomislili da je najviši vrh Crne Gore, Bobotov kuk (2523 m) u masivu Durmitora što se inače često može pročitati čak i u crnogorskim turističkim prospektima. Činjenice su ipak nešto drukčije i govore da je Bobotov kuk tek četvrti crnogorski vrh po visini i to nakon Maja e Rosit/Rosnog vrha (2525 m), Maja Kolates/Dobra Kolata (2528 m) i najvišeg vrha države, Kolata e keq/Zla Kolata (2534 m). Razloge tomu treba tražiti u činjenici što se Durmitor nalazi bliže središtu Crne Gore, za razliku od Prokletija koje graniče s Albanijom i u popriličnoj su prometnoj izolaciji s ostatkom države. "Daleko od oka, daleko od srca". Srećom se stvari ipak mijenjaju, pa se očekuje i skoro proglašenje Plavsko-gusinjskih Prokletija Nacionalnim parkom, što bi napokon skrenulo svu zasluženu pozornost na ovu oazu prirodnog sklada.



Iako je na putokazu dolje u dolini Ropojana pisalo da od tog odvojka do Zastana Ropojanskog (1384 m) treba 1h hoda, mi smo za laganih pola sata hoda stigli pred nekadašnju graničnu karaulu koja danas zjapi praznom i čeka dane prenamjene u planinarski objekt. O tome nas je još za prvog dana posjete informirao gosp. Mulić, pa se veselimo njenoj što skorijoj obnovi. Taj objekt su naime tek dan prije našeg dolaska u Gusinje dobili kao odštetu za prvi planinarski dom "Karanfil" nedaleko sadašnjeg, oduzet početkom 90-tih godina prošlog stoljeća od strane tadašnjih vojnih vlasti. Karaula na Zastanu se i inače nakon napuštanja od strane vojske i policije zbog dužine puta između Vusanja i Maja e Jezerces koristila kao priručno planinarsko sklonište, ali ovog puta nismo nikoga susreli uokolo nje. Doduše nešto niže smo upoznali troje planinara iz Čačka koji su sinoć noćili unutar ove solidne drvene prizemnice, u sklopu nezaobilaznog rituala vezanog uz uspon na najviši vrh Prokletija.



Nama taj ritual ostaje za sljedeći posjet Prokletijama i Zastanu. Točnije većini nas, jer je Mladen čvrsto odlučio prenoćiti u karauli i sutradan se uspeti na Maja e Jezerces, a još danas i na Maja e Rosit. Iako mi ta ideja nije bila ni najmanje draga, shvatio sam da ga ništa ne može pokolebati u tom naumu. Ostavio sam mu isprintani isječak zemljovida s ucrtanim stazama prema Maja e Jezerces i Maja e Rosit, Marjan mu je dao vreću koju je ponio sa sobom na Zastan, svi su mu ostavili višak namirnica, posebice brdo slatkiša koje smo namijenili djeci za koju nam je bilo rečeno da s roditeljima tijekom ljetnih mjeseci prebivaju ovdje na Zastanu sa svojim blagom. Njih nažalost tog dana nije bilo, a nije bilo ni tragova da više prebivaju u karauli. Želim vjerovati da su pronašli nove, bogatije livade za ispašu svojih stada ovaca.



Nakon poduže stanke, zajedno smo krenuli od karaule markiranom stazom u smjeru juga preko izvora na kojem smo nadopunili zalihe vode do stijene na kojoj je naznačeno nailazeće raskrižje staza. I zaista već nakon svega nekoliko koraka po ulasku u bukovu šumu staza desno se grana prema Maja e Jezerces, dok pravo nastavlja na Maja e Rosit. Na stijeni niže je također bilo navedeno da je do Maja e Jezerces potrebito 6 h hoda, a do Maja e Rosit 5 h hoda. Tad još više uviđam nužnost postojanja planinarskog objekta u ovom dijelu planine.



Dionica staze kroz šumu je razmjerno kratka, pa uskoro izlazimo na travnate padine Brija e Bunsit. Sad se i vrijeme promijenilo. Kroz oblake je stidljivo provirilo sunce za koje smo se pripremali čitavo vrijeme pred polazak na Prokletije. Tek nekoliko dana prije našeg dolaska u Gusinje vremenska prognoza se dramatično izmijenila i umjesto dotad očekivanog vrućeg i sparnog vremena, shvatili smo da će nas kiša neumorno pratiti gotovo svakog dana našeg boravka na Prokletijama. To bez sumnje nije nešto što smo mogli očekivati za kraj srpnja, ali su planine, posebice ovako gorostasne, oduvijek nepredvidljive i svojeglave.



Nakratko sam čuo Mladenove povike koji su dopirali iz daljine, ali ga nisam uspio ugledati. Vjerovao sam da će se držati markacije koja vodi na sami vrh i da neće imati nikakvih problema po pitanju orijentacije, jer su se sad i oblaci razbježali s okolnih vrhova. Usprkos tomu određena nelagoda se polako uvlačila u mene, dok smo se uspinjali strmim travnatim padinama prema prijevoju Qafa e Zastanit na 2033 m nadmorske visine. Zabrinutost bi bar na tren uspjevao zatomiti tek pogledima što bi poput gorske ptice pratili siluetu skamenjenih Karanfila lijevo od naše kolone u usponu i na gospodara Prokletija koji je u tim trenucima upravo izniknuo za našim leđima. Div kao da bdije nad nama i pokazuje nam siguran put iz ove mreže prošarane bezbrojnim vododerinama.



Nakon 2:15 h hoda, prilikom kojih smo prešli i preko ciljanog prijevoja, stigli smo na spoj sa stazom koja na Maja e Rosit vodi kroz katune Roman, a počinje u dolini Ropojana kojih 1 km poviše Oka Skakavice. Tu je na stijeni navedeno da bi nam do vrha Maja e Rosit, koji se ponosito uzdizao tu tik iznad nas, trebalo daljnjih 2 h hoda, dok se lijevo staza spušta na katun Roman i dalje u dolinu Ropojana. Satnica za tu dionicu nije navedena, ali sam pretpostavljao da nam neće trebati više od 3 h hoda, jer je u publikaciji koju nam je dao gosp. Mulić bilo navedeno da uspon na Maja e Rosit preko katuna Roman traje sveukupno 5 h. Brigu mi je izazivalo samo saznanje da se Mladen nije držao markirane staze, već je znatno niže od prijevoja skrenuo s nje i zaputio se preko Korita u smjeru jugoistoka. Ipak sam i dalje vjerovao da će se vratiti natrag na stazu kad primjeti da je nestala markacija ili će odustati od uspona ako procijeni da će velo noći brzo prekriti ovaj teško prohodan teren.



Zaobišavši vrh Maja e Alis staza je počela gubiti na visini, te smo krećući tim drevnim karavanskim putem prošli pored danas napuštenih katuna. Jasan pokazatelj koliko je na ovim prostorima nekoć cvijetao bogat stočarski život, kad su se velika stada ovaca tijekom ljetnjih mjeseci vodila na ispašu u planinske travnate dolce i padine koje su ih okruživale, da bi dolaskom zime koja u ovim krajevima pokazuje svoje najsurovije lice vraćala u sela u podnožju. Danas je čovjekov boravak u planini vezan gotovo isključivo uz planinarenje i sve ostale srodne vještine vezane uz njega. Poput speleologa iz Poljske koji su se razmilili po jamama i špiljama Bjeliča istražujući speleološke objekte u koje vjerojatno ljudska noga nikad nije kročila. Iako me uvlačenje u mračne i vlažne jame ni najmanje ne privlači, pretpostavljam koje oduševljenje oni osjećaju kad zađu nekamo gdje dotad nikad nitko nije. A Prokletije im sa svojim djevičanskim jamama zasigurno pružaju bezbrojna zadovoljstva.



Uskoro se pred nama otvorio pogled na Gusinje i otad sam već sve intezivnije maštario o hladnom "Nikšičkom" i bureku sa sirom. Ma šta bureku?! Burecima! Između mene i moje maštarije su stajali još samo jedan, da se tako izrazim, škakljivi sipar dijelom osiguran užetom, te silazak u kišni sumrak gustom bukovom šumom do Ropojana. Policijskim službenicima smo prijavili Mladenov ostanak na Zastanu, te se hitro uputili prema Gusinju napojiti žedna grla i napuniti prazne želudce. A potom i pod topli tuš
.


Tako siti vratili smo se u svoju dolinu i brzo utonuli u san. Zadnja mi je misao bila o Mladenu. Poželio sam da u tim trenucima već čvrsto spava u karauli na Zastanu i da ga sutra prati sreća na putu za Maja e Jezerces. I da sreća prati nas gdje god da krenemo. Zauvijek.


Post je objavljen 10.08.2008. u 19:57 sati.