Citat iz naslova je izrekao Branimir Štulić.
U biti, ne bih trebala ništa više ni napisati, citat govori točno ono što ja trenutno mislim i osjećam. Još sam uvijek tu, ali ovaj put tu sam JA, moja cjelina, koja se stapa trenutno, a dok se stapa ona možda ponekad radi mješavine koje nisu svima baš shvatljive. Nisu nikome, zapravo. Još nisam spremna to iznijeti na vidjelo. Do trena kad to iznesem, imate čast (hahah, sarkazam :D) čitati drugo poglavlje.
II. Čokolada
Naravno, zaspala sam u najgori mogući čas. Sat je uporno zvonio u 9. Iako je subota. Dok je zvonio, pokušala sam se sjetiti zašto sam ja to sama sebi učinila, zašto sam si namjerno uništila ono malo sna što sam jedva dobila. U tom trenutku ja nisam bila ja, bila sam nitko, bila sam izgubljena između sna i jave, mrtva, a opet, najživlja na svijetu. To sam zapravo ja, u tom jednom trenutku sam ja u svojem najčišćem obliku, kad se ne mogu sjetiti kako se zovem, gdje živim i koje su moje etikete, ali još važnije, kad nisam svjesna vremena. I onda polako napuštam to svoje iskonsko stanje i shvaćam koliko je sati, tko sam ja i što se sve od mene očekuje. Ah, da, dogovorila sam se naći s Laurom. Ustajem iz svoje oaze, postavim se u sjedeći položaj (ipak bi bio preveliki šok da se odmah ustanem) i noge mi dotiču hladan pod. Oduvijek sam željela da se vrijeme kad idem spavati i vrijeme kad se moram ustati nekako zamijene. Krevet je hladan kad bi trebao biti topao, a topao kad bih trebala izaći iz njega. Je li moguće da se to netko zabunio? Ili je baš namjerno napravljeno sve kako je napravljeno, a fizičke zakone je pravio netko tko se htio malo našaliti s ljudima. Makar u ovom primjeru. Ah, dosta ljenčarenja i odugovlačenja u nemogućim mislima. Govorim da ih ne volim i da mrzim tu svoju osobinu da u svemu vidim nešto što tu možda i nije, ali zapravo, ne smetaju mi. Niti ih volim niti ih ne volim. Ne smetaju mi, a to je jedino važno. I tako, napokon ustajem iz kreveta i činim prve korake novog dana. Nije da ih previše doživljavam, u sneno jutro malo što doživljavam. Nisam jutarnji tip i ne vidim ništa bajno i krasno u tome kad me svijet otme iz zemlje snova. Pogledam svoj odraz u ogledalu. Pa dobro, bilo je i gorih stanja, malo šminke sve može srediti, a kamoli ne podočnjake. Šminka... Baš me zanima tko je prvi došao na pomisao šminke. I mislim da, tko god ta osoba bila, uopće nije razmišljala toliko o estetici, makar ne u smislu ljepote, nego više o tome kako sakriti nešto što ne želiš da itko vidi. Da, mislim da je prva ideja šminke bila vrlo slična s mojom idejom maske. Kako god bilo, hvala toj osobi, puno mi pomaže. Nakon što sam se umila hladnom vodom i oprala zube, sve one radnje koje su dio mene, sad mogu reći da sam se probudila. Da sam potpuno u ovom svijetu. Kuhinja prazna, sve je točno onako kako sam sinoć pustila. Zaista to nije bila čarolija kad sam se ujutro budila, na stolu je bio doručak, a roba koju sam neuredno pustila na kauču bila je uredno spremljena. Bila sam sigurna da se to samo spremalo...
Sat pokazuje da je već 9 i 30. Gladna sam. Što ne bih dala za veliku čokoladu s lješnjacima... Što je to u čokoladi tako divno? Šećer? Ne znam, mnoge stvari imaju šećer u sebi, ali čokolada je za mene uvijek predstavljala nešto više. Pravo katarzično iskustvo. Trenutak kad odlomim komadić čokolade i do nosa mi dođe tek tračak slatkastog mirisa, a žlijezde slinovnice se jave, jer okus bez mirisa je poput auta bez benzina. Zatim stavim tu čarobnu smeđu kockicu u usta i zaklopim oči, a okus se počne širiti mojim tijelom. Ne, ne ostaje samo u ustima, što je prilično točno ako sve promatramo znanstveno, budući da znamo da se sva naša osjetila zapravo događaju u mozgu. I tako se okus širi mojim osjetilima i osjetim kako mi se lice smiješi. Inače nisam gurman i hrana mi ne znači previše, ali čokolada je jedna od rijetkih stvari koja u meni proizvodi jedno iskreno, primarno veselje. Veselje djeteta. Ono pravo ovozemaljsko veselje. Kratko, ali slatko. Jesam li primitivna zbog toga, biće niže razine kad me nešto tako "trivijalno" može zadovoljiti? Na kraju krajeva, i samo zadovoljstvo je prilično primitivno, trebali bismo se uzdići iznad toga, biti samodostatni, ali eto, ispada da nismo samodostatni. Treba nam čokolada.
Svakome treba neki oblik čokolade. U ovom svijetu materijala i opipljivih stvari, mnogi su u novcu našli svoju čokoladu. Što i nije tako loše. Novac je odan, neće pobjeći od tebe ako mu kažeš ružnu riječ ili ga prijeko pogledaš. Novac je uz tebe samo ako si ti uz novac. Ako si ti njemu odan i posvećuješ mu vrijeme. Još dodajmo tu malo sposobnosti i to je sve što ti treba da novac bude uz tebe. Zanimljivo, ali te ljude uopće ne zanima sve što novac pruža, stvari koje se mogu njime kupiti, ne, to nije bitno, oni su potpuno zaljubljeni u - novac. Posjedovanje novca im pruža ono katarzično iskustvo koje meni pruža otapanje čokolade na jeziku. Moliereov Škrtac je novac smatrao čokoladom. Tipičan primjer te vrste ljudi. Moliere je na neki način predvidio budućnost, mada toga možda nije bio ni svjestan. U doba kad je on napisao ovu komediju, to zaista jest bila komedija, parodija. Danas je to realnost. Uopće nije rijetkost da se netko tako ponaša. Mnogi su ljudi ovisni o novcu. I većina njih je prilično sretna jer ako su zaista ovisni, nađu način kako doći do njega. I ne smatraju da im nešto fali, kao primjerice, ljubav, prijateljstvo i sve ono što (često oni praznijeg džepa) neki smatraju istinskim vrijednostima. Novac je jedina vrijednost koja im treba. On je njihova ljubav, nihov najbolji prijatelj. Njihova čokolada.
Ima i onih koji nisu toliko materijalni, apstraktni su, neki ih zovu idealistima, neki naivcima, a neki - budalama. Ljudi ovisni o ljubavi. Bilo kakvoj vrsti ljubavi. Zaljubljeni su u osjećaj ljubavi. Viđam to tako često. Pogotovo u ženskoj populaciji. Nisu uopće ovisne o muškarcima s kojima su, ne, ni najmanje, muškarci su tek marionete pomoću kojih one dolaze do osjećaja ljubavi. Kako strašno, nije li? Poput bogomoljki, koje mužjake koriste samo za oplodnju, a zatim ih ubiju, tako ovisnice o ljubavi svoje muškarce koriste samo kako bi došle do svoje čokolade. A kad dođe do prekida, neutješne su, depresivke najveće na svijetu jer im je taj gad oduzeo zaljubljenost! Više nemaju predmet nad kojim će ostvarivati svoju ovisnost, lutke koje će svakodnevno oblačiti u nove odorice, sašivene točno za njihova mala plastična tijela... Opasna igra, ali opet, najopasnije je onima kojima su ljudi čokolada. Ta ovisnost je najgora jer je nestabilna, nesigurna i ono najgore, nije odana. Moja čokolada me neće nikad iznevjeriti, ako je kupim, imat ću je, ja sam sama kovač svojeg zadovoljstva, koliko kupim, toliko dobijem. Novac te isto tako neće izdati. Ljubav, eh, ljubav bi te već i mogla izdati, ali ako je samo ljubav ono o čemu si ovisan, onda se duh nikad neće slomiti i uvijek će nanovo naći svoj predmet obožavanja. A ljudi... Ljudima ponekad možeš svijet kupiti, a da ih nemaš i da su ti manje odani nego onda kad im nisi ništa davao. Zapravo, sad kad razmišljam, to se često dogodi - ljudi su ti odani dok ih uskraćuješ, a u trenutku kad vide da te posjeduju, onda ih više nije briga i odanost polako hlapi. Još jednom, primjer obrnute proporcionalnosti - što ti više dajem, to me manje želiš. Poput kreveta koji je hladan kad treba biti topao, a topao kad treba biti hladan i neprivlačan. I zato, ljudi kojima su ljudi čokolada najčešće su nesretni. Teško je biti ovisan o ljudima. Potpuno ovisiš o nečijem danu, o nečijem raspoloženju i stalno tražiš još, još, još, bez obzira primaš li dobrotu ili zlobu, nije bitno, glavno da je čovječje, još, još, još, bez obzira ubija li te to i fizički i psihički ili te oplemenjuje, još, još, još... Mazohizam, i to teške kategorije. Mazohizam, jer za razliku od svih prijašnjih čokolada, ovdje ti daješ sve od sebe za nekog. Daješ sebe. Kad si ovisan o ljudima, nisi svjestan da je upravo to ono što njih čini jakima, a tebe slabim i kako upravo zbog toga njihova odanost opada. Ljudi ne vole kad je netko pretjerano dobar prema njima. Vole kad se za nešto moraju boriti, kad se moraju igrati, kad bježiš od njih i ne dopuštaš im da ti se približe. Onda si obožavan. Ali ako nekome pustiš da ti se približi, da te upozna, da te potpuno obuzme, da postaneš ovisan o njemu, onda će on otići od tebe. Naravno, generaliziram, a to i nije baš pravilan način prikazivanja ljudske populacije. Nismo pobratimljeni u svemiru i čak niti sa svemirskog gledišta nismo svi jednaki. Fizički možda, ali otkad je to bitno? Kako bilo, ovisnost o nekome nikad nije pozitivna stvar. I odbija ljude. Daje im osjećaj gušenja. Ljudi ne vole osjećaj odgovornosti, a upravo je to ono što dobiju sa spoznajom da je netko ovisan o njima. To jasno pokazuje koliko su nesretni ljudi koji su ovisni o ljudima. Prokleti na neki način. Ovisni, a zbog te ovisnosti, ono za čim su ovisni odlazi od njih. Tantalove muke.
Otvaram frižider i uviđam da sam zaboravila kupiti čokoladu. Ne da mi se ići zbog toga do trgovine. Zadovoljit ću se i s Čokolinom.
Post je objavljen 10.08.2008. u 19:54 sati.