Marketing
Jesmo li narod nade? (1)
Vjerujemo li da se Bog najprije objavljivao po prorocima, da je zatim postao čovjekom i rodio se od Marije Djevice, vjerujemo li u Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga? Vjerujemo li u ono što nam je objavio Isus Krist? Vjerujemo li da ćemo po Duhu Svetome spoznati ono što nam Gospodin nije uspio reći dok je propovijedao u sinagogama, dok je učenicima prenosio Božju riječ po galilejskim, samarijskim i judejskim brdima? Vjerujemo li da se punini njegova nauka ništa ne može nadodati, ali da nam s protokom vremena puno toga može postati jasnije i razgovjetnije? Vjerujemo li da iz kvasca njegovih riječi možemo umijesiti neograničenu količinu kruha, a od brašna i vode pripremiti i ispeći tek prijesne pogače?
Vjerujemo li da je Bezgrješna, u potpunom predanju volji Božjoj, u ime cijeloga ljuskoga roda rekla svoje veliko DA? Vjerujemo li da je Gospodin s križa doviknuo Mariji „Ženo! Evo ti sina!“, a Ivanu izgovorio: „Evo ti majke!“ Vjerujemo li Isusovu obećanju kad je rekao: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ Vjerujemo li da je Bog s nama i u nama, vjerujemo li njegovoj ljubavi, dobroti i milosrđu? Vjerujemo li da nas nebo nije napustilo i da smo prožeti svjetlošću Duha Svetoga?
Ako vjerujemo u sadržaj navedenih upita, ako u ovim retoričkim pitanjima nalazimo potvrdu našoj vjeri, onda iz njih izranja i odgovor vezan uz ukazanja i mistična iskustva pojedinaca, koji su kroz dugu povijest Kristove Crkve imali viđenja. Tisuće priznatih i nepriznatih, potvrđenih i nepotvrđenih susreta s onostranošću, u kojima su vidioci susretali anđele, svece, Isusa i Mariju, uglavnom će ostati zauvijek nerazjašnjeni jer našim ograničenim osjetilima i razumom ne možemo shvatiti, a kamoli obuhvatiti tajnu jedne drukčije stvarnosti. No, takva iskustva itekako su pridonijela dubini, bogatstvu i uresu poklada vjere. Na nagovor i zahtjev neba iznjedrio se blagdan Presvetog Srca Isusova, Bezgrješnog Srca Marijina, Božanskog milosrđa i puno drugih pobožnosti.
A Gospina ukazanja, bar onima koji u njih vjeruju, niti su išta dodala, niti oduzela Sinovoj riječi, niti su promijenila puninu objave, već naprotiv, nježnošću i blagošću, uvode nas u ljepotu Radosne vijesti, da bismo u njoj jasnije i razgovjetnije čuli jeku Isusova glasa, da bismo, obogaćeni svjedočkom glazbom Marijinih riječi, povjerovali Onome koji nam je otvorio vrata rajska.
Gospa je poveznica između neba i zemlje, ona je duga na obzoru čežnje, spektar najljepših boja što resi sivilo svakodnevice, utjeha, radost i nada djeci što gacaju u blatu nemira i navezanosti. Ona je Žena u kojoj se zrcali ljepota stvorenoga, ona je Majka u čijem srcu prebiva bistroća naših duša. Vidi nas onakve kakvi smo stvoreni od Boga i upravo zato boli je naša izobličenost, naopakost i nevjera. Ne miri se s našom izgubljenošću, lakoumnošću i sljepoćom, već neumorno svraća u naše strahove, vraća nas sa stranputica, ukazuje na propuste, dijeli nam savjete i preklinjućim glasom poziva na obraćenje. I sama je rekla da se nije umorila i da se nikada neće umoriti, a kad su je vidioci u Međugorju jednom upitali koliko namjerava ostati među nama, odgovorila im je: „Zar sam vam već dosadila“. Marijino majčinsko srce kuca za svakoga od nas i ljubavlju njeguje i tješi umorne i malaksale, brani nezaštićene, vida rane onima koji se vraćaju u njezino krilo. Dječici Majčina blizina donosi spokoj i sigurnost, ulijeva povjerenje, tjera beznađe, oplemenjuje srca i pomaže da se uhvatu u koštac s prevrtljivim duhom svijeta.
Svi Gospini dolasci u dolinu suza, sva priznata i nepriznata ukazanja, imala su uvijek istu težnju: vratiti djecu sa stranputica, pokazati im radost nebesku, objaviti im blizinu Božju i privesti ih Isusovu nauku. Knez svijeta, spletkar i lažac, mutio je uvijek tamo gdje se Djevica ukazivala. Unosio je pomutnju u srca vidjelaca, služeći se njihovom ljudskom naravi, životnim iskustvima i svjetnazorima. Upravo zato Gospa je za svoju sugovornike u posljednjim stoljećima birala djecu jer su ona, neukija, čistija i iskrenija, daleko manje pod utjecajem svijeta. Vidiocima poruke možda i nije teško prenijeti svijetu, no ono što se na njima nadograđuje, često je pod uplivom iskustava i navada sredine u kojoj vidioci žive. Koliko puta isprazna pitanja znatiželjnika navedu nejake vidioce da daju nesuvisle odgovore. A sama nebeska priopćenja najčešće su isječak ili detalj velike mozaične slikovne kompozicije koju ne možemo ni vidjeti ni sagledati u potpunosti. Zna se dogoditi da su izjave vidjelaca, premda je u pitanju isti događaj, u detaljima prividno različite, drukčije doživljene i proživljene. U Fatimi, gdje se Gospa ukazala samo šest puta, bilo je također proturječnosti u iskazima. No djeca su tamo imala duhovno vodstvo, dvoje ih je ubrzo umrlo, a vidjelica Lucija otišla je u samostan. Tamo je do duboke starosti vodila dnevnik i zapisivala sjećanja iz 1917. godine. Cijeli je život imala viđenja, a preselila se u vječnost 2005. u 98. godini života.
Za razliku od fatimskih, međugorski vidioci su od početaka ukazanja bili prepušteni sami sebi jer im se, s najvećih crkvenih razina, ionako nije vjerovalo. I ono malo duhovnog vodstva koje su imali od međugorskih fratara, nije urodilo velikim plodom. U konfuziji koja je nastala dolaskom velike rijeke vjernika i znatiželjnika, neprestanim navaljivanjem tereta na krhka dječja ramena i neprimjerenim pitanjima kojima vidioci nisu dorasli, stvorila se međugorska priča u kojoj se ni danas ne može razlučiti laž od istine, niti realnost od iluzija. Neuka djeca preko noći su morala postati savjetodavci, liječnici, odvjetnici i vidovnjaci. Slijed događaja otplavio je vjerodostojnost ukazanja u pogrješnom smjeru i svi su se počeli baviti sporednim događajima koji s Gospinim ukazanjima i njezinim autentičnim porukama nemaju nikaskve veze. I danas se bitka bije na dva kolosijeka. Na jednome je svjetlost zaštitničkog Djevičina plašta i bistri govor neba, a na drugom tama, pohlepa, praznovjerje, podvale i izmišljotine.
Ne pravi lukavac spletke u Međugorju i ne širi laži o ovom svetom mjestu samo zbog toga što se u njemu ukazuje Gospa, već zato što sluti da će mu na Brdu ukazanja biti zgažena glava. Jer rijeka milosti je potekla s Marijina brdašca, što okrenuto Križevcu i crkvi svetog Jakova, svjetlom križa i hodočasničkim molitvama, razgoni nevjeru. Zar Bog nije upravo Majci dodijelio ulogu da na kraju vremena, zajedno s vjernom i obraćenom dječicom, pobijedi zmaja. Zar Gospina želja nije prikupiti djecu kao prekrasni buket cvijeća i predati ih Gospodinu, pokazati mu da ga čovjek opet ljubi, da nije zaboravio Stvoritelja i da se priklonio istini i ljubavi, da je spreman na kušnju i odricanje, da je dijete Bezgrješnog Srca Marijina, da u njemu gori plamen zahvale žrtvi Otkupiteljevoj.
Prečista je rekla da će u Međugorju dovršiti ono što je započela u Fatimi. Zar njezine poruke nisu nagovještaj i ispunjenje nedovršene i maglovite treće fatimske tajne, zar nam ne govori o milosnom vremenu i Velikom Božjem planu, zar nije rekla da će mnogima biti žao što nisu iskoristili ovo milosno vrijeme. Zar se u međugorskim porukama ne slaže mozaik koji je nedostajao u fatimskoj slici. U Gospinim porukama itekako možemo nazrijeti tajne koje su povjerene vidiocima. I sama je rekla: „Molite i otkrit će vam se. Čitajte moje poruke“. No ako čovjek ne otvori srce, u porukama neće ništa spektakularno naći, a još manje vidjeti, neće otkriti ništa, doli dosadno i jednolično ponavljanje. A to je upravo želja kneza svijeta, zbog toga nam i odvraća pozornost od Gospinih riječi. Zato joj povjerujmo, čim prije, tim bolje, jer o našem odazivu ovisit će vrijeme trajanja onoga što se treba dogoditi.
Sad ću se vratiti na naslov ovoga teksta i ponovno se upitati: Jesmo li narod nade? S obzirom da srcem osjećam blagost Majčina glasa i dušom vjerujem u međugorska ukazanja i poruke, kao istinite navest ću Gospine riječi koje je izgovorila 15. studenoga 1984. godine: „Vi ste izabrani narod i Bog vam je dao velike milosti“!
(nastavlja se)
Post je objavljen 09.08.2008. u 17:39 sati.