Žao mi je i nemam snage da krenem dalje. Nemam snage da pređem preko svojih laži koje ruše naš svijet prijateljstva. Nisam znala koliko jedna riječ može probosti ljudsko srce, nisam shvaćala težinu bijesom izrečenih riječi. a sada se kajem i sad mi je žao jer shvaćam svoju pogrešku. Nikad se više neće vratiti davno stečeno povjerenje koje je nedavno izgubljeno. Ti ćeš mi možda moći oprostiti, ali sama sebi neću moći. I shvatit ću ako te izgubim zauvijek, ako izgubim prijatelja kojeg sam samo poželjeti mogla. Shvatit ću sve što odlučiš napraviti jer znam da sam pogriješila i svjesna sam svojih postupaka. Ali prije kraja željela bih ti se još jednom zahvaliti. Hvala ti što si bio uz mene kada nitko drugi nije htio, hvala ti što sam u tebi pronašla snagu i utjehu, hvala ti što si bio uz mene u svakom teškom trenutku, kao i u svakom trenutku sreće. Hvala ti što si to što jesi i neću te moliti oprost. Samo želim da znaš kako mi je teško dok gubim najboljeg prijatelja, kako srce boli i duša vene, čezne za osmijehom. Došao je kraj, vrijeme je da krenem dalje. Nikada te neću zaboraviti jer ćeš vječno živjeti u mojim mislima i u mojem srcu.
Hvala ti za radost, sreću i smijeh.
Hvla ti za utjehu i svaki skriveni grijeh.
Hvala ti za riječ što i suze briše jer
takav se prijatelj rađa jednom i nikad više!
Post je objavljen 10.08.2008. u 10:55 sati.