Ala, pišeem. OPET.
Nisam dugo, bome nisam. Nije me dugo ni bilo bome. Nisam bila vamo već sto godina. I bilo je svega toga i dosta, taman. Trebalo mi je to da se vratim nazad i da se vratim u svoju normalu. Iako se bojim da više nisam normalna. Jer se gubim.
Ne znam.
Ne želim se bojati nikakvog čovjeka sa šeširom. Nema njega, ne postoji. I napokon sam se nakon nekoliko dana osjećala sigurno noćas. Trebalo mi je to. I opet bi tako... Jer radim grešku. Bar takav osjećaj imam. Da mi neće ovaj grad najbolje leći. A treba mi možda da se malo opustim, ali ne mogu na takav način. Meni je odmor samo vrijeme s njim... SAmo vrijeme s njim.
A sorrte, moram.
Ne znam.
Treba mi on.
I to znam.
Jer.... nije vrijedno spomena. Sve je jasno.
I zbog vas ću. Hvala vam, stvarno vam hvala cur'ce. Smiješno mi je to kako mi je kupila čokoladu samo zato jer sam živa.. hehe.
Ko bi rekao da je smrt tako blizu. Da u jednom trenutku je sve moglo drukčije izgledati, da u jednom trenutku život može biti ugašen. Znala sam to do sada, no nikada nisam iskusila taj osjećaj. I sad samo ne želim potratiti život na gluposti, samo želim dobro dobro i dobro. Ne želim nesretna umrijeti nikada. Ma makar za sto godina.
Želim da svi znaju da ih volim, da tebe ljube obožavam, da roditelji moji stalo mi do vas.
Želim da sve to znate.
Dat ću vam do znanja, neću se prevariti više nikada.
i meni nije potreban psihijatar, nek vam bude jasno
Nisam toliko prolupala.
Nadoć ću ja na svoje. Budem.
Hvala svima.
Volim te dečko moj, i vjeruj mi, sav si moj svijet. Majke mi. Ne mogu.
I grešku radim, jer ću se ubiti jer znam da te neću vidjeti do sutra, i stalno mislim i osjećam da ćeš negdje otići, i da ću ja negdje možda otputovati i da se opet sve ispočetka mora ponavljati.!
Ne želim to.
Neću dopustiti to.
Ne smijem.
Morat ću.
Volim vas. Obožavam te.
Post je objavljen 09.08.2008. u 21:29 sati.