*Ljudi su mi okretali leda, djevojke zavirivale u srce..*
Trenutno citam knjigu "Sangaj baby". Svojevremeno prije kojih pola godine, mozda godinu, ta je knjiga podigla mnogo medijske prasine. U Kini su tako masovno spaljivani primjerci iste te knjige. Ocito je da jos uvijek zivimo u svijetu mnogo zatvorenijem no sto smo svijesni.
Mnogi ovdje znaju da zaista volim putovati. Bilo fizicki, bilo psihicki. "Jer putovanje je zivot, bas kao sto je i zivot putovanje (On)".
No kako putovati kad smo si sami nametnuli granice preko kojih je zaista nemoguce proci? Tinina je seka provela 12 mjeseci u Ameri(c/k)i. Voljela bi se vratiti, no ne moze dobiti vizu. U svijetu u kojem zivimo, sami smo nametnuli granice. A te granice smetaju nama samima. Otuzno je biti zarobljen u svom vlastitom svijetu. Sto se tek dogada kada se zatvorimo u svoj vlastiti unutarnji svijet iz kojeg se ne znamo izvuci? Postajemo ovisni, bilo fizicki ili psihicki. Cudno je kada dopustis samom sebi da udes u Tamu i jednostavno nemas dovoljno snage da se nakon nekog vremena izvuces van. Tama moze biti korisna, nauci te kako se dignuti na visu razinu. Nauci te citati, traziti, plakati, vristati, moliti, uciti, pamtiti, tjesiti, voljeti, stovati. Zivjeti. Iskoristavati zivot. Inace on iskoristi tebe. Iscrpi te.
*Za sve na svijetu postoji mjesto, vrijeme i osoba.. Mozda jos nije bilo nase vrijeme*. Iako sve ima svoj smisao. I nije to vjerovanje u neku religiju ili visu silu, to je samo prihvacanje prvenstveno sebe, zatim i zivota onakvim kakvim je. Mozda bih trebala pokusati prihvatiti cinjenicu da cemo se sresti napokon.
No nocas je padala kisa, i sjetila sam se svakog tvog pokreta. Mog crvenog kisobrana u tvojim rukama. I neka me netko pita zasto placem kada odlazim iz grada na vise dana.. Zato sto u drugim gradovima nema nasih zajednickih uspomena.. (no da, ima u Varazdinu:)). Jedva cekam vidjeti te:)
Post je objavljen 09.08.2008. u 14:05 sati.