Večeras kiši, rominjaju kapljice sjajne. A moje srce, lebdi, tužno.Osjećam rasplinutost duše, tijela. Nezainteresiranost za nešto konkretno.
Pitam se, što činiti? Gdje je granica mojih lutanja? Ili bježanja od same sbe. Bježanja od srca. Skrivanja iza plašta vjetra kojeg samo ja vidim.
O, čudesni vjetre, skrij me u svoju utrobu, zaštiti me svojim zagrljajem. Poslušaj moje srce kako nečujno kuca jer samo ga ti možeš čuti. Zamrsi moju kosu svojom silinom a istovremeno i nježno dodiruj, kako samo ti vjetre možeš.
Post je objavljen 08.08.2008. u 21:53 sati.