Među najvažnijim ukazanjima Presvete Majke Božje prije sto godina u Lurdu bez sumnje je osmo ukazanje sv. Bernardici, 24. veljače 1858. godine. Zašto najvažnije ukazanje? Zato jer je tu pokazala koja je glavna svrha i cilj svih njezinih ukazanja: ne buditi radoznalost ljudsku ili pobuđivati senzaciju, nego povratak ljudi iz njihova grešnog života natrag k Bogu, dakako pokorom.
O samom osmom ukazanju pripovijedaju kroničari ukazanja ovako: sveta je Bernardica u običajni sat ujutro došla pred špilju i klekla na kamen, dok je silan svijet promatrao što će se dogoditi. Poslije kratke molitve opet je svetičino lice zasjalo neopisivom nebeskom ljepotom. Gospa je već bila tu. Iz držanja Bernardičina moglo se jasno vidjeti da je ona u razgovoru s nebeskom pojavom, makar je nitko drugi nije vidio osim Bernardice. Ali sad se desilo nešto što je sve ljude, koji su promatrali taj prizor, duboko potreslo. Lice se Bernardičino najednom rastužilo, a obilje suza poteče joj niz lice. Ustala je, spustila se niz kosinu špilje, ali je pritom na svakom koraku pala na zemlju i poljubila je. Kad se opet vratila u špilju, bacila se još . jednom na zemlju. Zatim ustane i gledajući prema Gospi, uspravi se, kao da joj je htjela biti što bliže. Tako je nekoliko časaka slušala, zatim se okrenula prema mnoštvu i jecajući od : plača, tri puta povikne: ''Pokoru, pokoru, pokoru!'' (činite). Očevidno je samo opetovala riječi koje je slušala od Majke Božje, i po njezinu nalogu opetovala ih skupljenome mnoštvu. Te riječi djelovale su kao oganj na srca i duše svih tamo sakupljenih. Nije bilo valjda čovjeka, koji nije zaplakao, jer su shvatili da je to mili poziv nebeske Majke da se obrate k Bogu i da se spase, a ne da propadnu u grijesima svojim. Mala se svetica opet vratila na svoje mjesto i klekla, osvijetljena nebeskim sjajem. Tad se surovo umiješala nerazborita vlast preko žandara, od kojih je jedan, kao što smo već govorili, naoao Bernardicu, nazivajući je komedijašicom. Bog je pripustio taj prostakluk da tako i vlast, kao nekoć Zidovi u Jeruzalemu kod Kristova uskrsnuća, bude svjedok istinitosti lurdskih ukazanja. Svetica u nebeskom uznesenju nije ništa čula od te prostote žandara, koji su se brzo izgubili na prosvjede radnika, prisutnih kod ukazanja. Kad je ukazanje svršilo, Bernardica se mirno s pratnjom vratila kući.
1. A što mislite, dragi vjernici, je li Presveta Bogorodica možda samo onima koji su bili prisutni kod ukazanja, ili možda samo stanovnicima Lurda, ili možda samo stanovnicima Francuske, navijestila zahtjev Božji: ''Pokora, pokora, pokora''? Tko bi tako sudio, jako bi krivo sudio. Ako je prošlo stoljeće bilo stoljeće nevjere, ako je prošlo stoljeće bilo svjedok nebrojenih grijeha čovječanstva, ništa bolje nije ni naše stoljeće, pače u mnogome je nadvisilo prošlo stoljeće. I zato ni danas, nakon sto pedeset godina, nisu Bogorodičine riječi izgubile ni trunka od svog značenja. I danas može s punim pravom opetovati svemu čovječanstvu: ''Pokora, pokora, pokora!''
Zašto pokora? Zato jer, kako veli prorok Izaija Židovima, a to vrijedi dakako za sve ljude: ''Opačine vaše rastavljaju vas s Bogom vašim. Grijesi vaši zaklonili su lice Njegovo od vas da ne čuje.'' (Iz 59, 2) A što je čovjek ako se Bog odvrati od njega? Ništica u naravnam redu, a ništica, ako se tako smije reći, još više u vrhunaravnam redu. Riba bez vode mora uginuti. Cvijeće bez sunca mora uginuti. Čovjek bez zraka mora uginuti. A kud više čovječanstvo bez Boga mora propasti kad u njemu, prema riječima apostola, ''živimo, mičemo se i jesmo.'' (Dj 17, 28)
A kako će se uvrijeđeni Bog obratiti opet milostivim pogledom prema grješnom čovjeku, ako taj ne pokaže ni trunka kajanja za svoje grijehe, ako ni ne misli na pokoru?
2. I zato je pokora bitan sadržaj poruka Božjih čovječanstvu, počam onamo od raja zemaljskoga do naših dana, a tako će biti i do konca svijeta. Hoćete li se uvjeriti u to? Otvorite samo malo stranice Svetoga pisma!
Što je drugo nego zahtjev pokore, kada je Bog, istina, oprostio Adamu i Evi njihov grijeh i nije ih upropastio kao anđele, ali im govori i naviješta neizbježnu sudbinu: ''Mnoge ću ti muke zadati (govori Evi) kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu... (A Adamu:) Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: 'ne smiješ jesti s njega', to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer prah si i u prah se vraćaš'' (Post 3, 16-19). Zar nije to pokora? I te kakva pokora za Adama i Evu! I vršili su je do smrti.
Što je bio glavni sadržaj svih propovijedi onih velikih starozavjetnih proroka ako ne upravo pokora? Zar nije najvažnija svrha velikoga Izaije proroka da knezove izraelske, kraljeve njihove, ratnike njihove, djevojke njihove, muževe, žene, jednom riječju, sav narod da gane na pokoru naviještanjem kazna Božjih za njihove zločine? Knezove i kraljeve opominje da vrše pravdu prema svima, napose sirotama; vođe opominje da ne zavode narod na zlo, nego da mu prednjače dobrim primjerom; djevojke da ne upropašćuju sebe i druge svojom bezbožnom modom?
Što je svrha tolikim govorima velikoga svetoga proroka Jeremije, ako ne pokora naroda izraelskoga koji se grijesima svojim potpuno otuđio Bogu svome? I da ga je taj jadni narod svojom srećom poslušao, ne bi bile poskidane glave njegovim grješnim knezovima kad ih je uhvatio Nabukodonosor kralj, ne hi posljednji njihov kralj morao gledati svojim očima, kako mu Nabukodonosor kolje sve sinove pred njegovim očima, kako mu sve žene odvodi u ropstvo, a njemu prije izvadi oči, da pođe u Babilon, a ipak ga ne vidi, kao što mu je prorekao prorok. (Jr 43, 8-13)
Što je bio glavni cilj i svrha skoro svih propovijedi velikoga Ezekijela proroka, nego ganuti na pokoru tvrda srca zarobljenih Judejaca? Za čim drugim idu i svi ostali proroci, kao što su Ilija prorok, kao što je Joel prorok, kao što je Amos prorok, kao što je Jona prorok, kao što su Nahum, Mihej, Sefanija, Zaharija i toliki drugi? Što je bila važnija svrha svih njihovih govora ako ne upravo pokora, pokora naroda izraelskoga? Pokora i drugih naroda?
A onda, pođite malo dalje! Pogledajte Isusova preteču sv. Ivana Krstitelja? Zar on nije, rekli bismo, inkarnirana pokora i sam osobno, i inkarnirana propovijed o pokori?
Čitajte samo što govori o njemu sv. Matej Evanđelist i drugi evanđelisti! Govori Ivan Židovima: ''Obratite se, jer blizu kraljevstvo Božje!'' ''Donesite rod dostojan pokore!'' - tako govori farizejima i saducejima. ''Ne tražite više, nego vam je naređeno!'' - tako govori carinicima. ''Ne činite nikome sile prijevare i budite zadovoljni svojom plaćom!'' - tako govori vojnicima. ''Tko ima dvije haljine, neka da jednu onome koji nema nijedne, i tko ima hrane, neka isto čini!'' - tako govori svim Židovima. ''Ne smiješ imati žene brata svojega!'' - tako govori Herodu. Vidite li silnoga propovjednika pokore, preteče Isusova?
A onda dolazi vrhunac svega - sam Sin Božji. Koja je glavna svrha Njegova dolaska na svijet ako ne propovijedanje pokore? ''Otada poče Isus propovijedati: obratite se, jer blizu je kraljevstvo Božje.'' (Mt 4, 17) Ali ima jedna još značajniji zgoda iz života Isusova. Jednoga Mu dana javiše da je Pilat prolio krv nekih Galilejaca, dok su upravo žrtvovali. A što Isus na to? Odgovorio im je: ''Mislite li da su ti Galilejci bili veći grješnici od svih drugih Galilejaca jer tako postradaše? Ne, kažem vam. Ali ako se ne obratite, i vi ćete isto tako izginuti. Ili mislite li da su onih osamnaest na koje pada kula u Siloji i pobi ih, bili krivlji od svih ostalih stanovnika Jeruzalema? Ne, kažem, vam. Ali ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.'' (Lk 13, 1-5)
A onda pogledajte apostole! Što je bila glavna svrha njihova propovijedanja ako ne pokora? Ponajprije Židova, a onda i svih ostalih naroda svijeta, kuda su išli? Zato i glasi prva propovijed sv. Petra apostola u Jeruzalemu onom mnoštvu sabranom sa svih strana svijeta: ''Obratite se... Spasite se od ovog pokvarenog roda!'' (Dj 2, 38-40)
A onda pođite dalje! Što je bila glavna svrha svih propovijedanja velikih Božjih ljudi kroz sva stoljeća ako ne pokora? Čujte samo jednog Krizostoma, Jeronima, Ambrozija, Franju Asiškog, Dominika, sv. Vinka Ferrerskog, Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, bezbrojne isusovačke, franjevačke, dominikanske, kapucinske i druge propovjednike tijekom stoljeća! Što je to nego neprestani poziv na pokoru?
Jer ljudi tako brzo sve zaboravljaju. Zato je Bog u svom beskrajnomnom milosrđu dopustio da se Presveta Mati Božja toliko puta ukaže i materinski sa svoje strane opomene čovječanstvo na pokoru. To je glavna tema njezinih ukazanja i u Lurdu i u La Saletti i u Fatimi i u Sirakuzi i kod Tre Fontane i u Beauraingu u Belgiji i na tolikim drugim mjestima. Tema prva i glavna jest: ''Pokora, pokora, pokora!'' I zato što je upravo to glavni razlog njezinih ukazanja, i zato što je u Lurdu tu riječ tri puta zaredom ponovila, i mi ćemo se još dva puta vratiti na ovu temu. Za danas upamtite ovo: tko bi sumnjao u potrebu pokore nakon tolikih opomena kroz čitavu povijest čovječanstva, taj je ili lud ili toliko pokvaren da za njega više nema lijeka. Toliko za ovaj puta. A u sljedeće dvije propovijedi ćemo pogledati ukratko i način pokore i uspjeh pokore.
Neće ipak biti na odmet da danas stavimo i jedan primjer pred oči kako je istinita riječ Isusova: ''Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično izginuti.'' Jao čovjeku koji s prijezirom prijeđe preko svih opomena Božjih! Jao čovjeku koji dobročinstva Božja, kao što su ukazanja u Lurdu ili drugu koju Gospinu milost, a to će reći Božju, nastoji izvrći ruglu! Ne govori uzalud Duh Sveti: ''Tvrdokorno srce u zlu završava.'' (Sir 3, 26) Već smo više puta spomenuli kako je kip Majke Božje Fatimske trijumfalno prolazio svim kontinentima svijeta, dočekivan s najvećom radošću od milijuna ljudi, ne samo kršćana katolika, nego i inovjeraca kršćana, pa čak i muslimana i pogana. Francuski kanonik Barthas iznosi u svojoj najnovijoj knjizi o Fatimi kako je taj kip Majke Božje došao 21. prosinca 1949. u grad Trichur u Indiji. Pedeset tisuća ljudi dočekalo je Gospin kip u najvećoj radosti i slavlju. No, našao se jedan drski novinar koji je napisao sablažnjivi članak protiv Majke Božje. Kad ga je donio uredniku ondašnjih novina, upozorio ga je urednik da se članak mora potpisati, jer je uvrjedljive naravi. Novinar ga nije htio potpisati. Mjesto njega se ponudio njegov kolega i potpisao članak, da se odmah nosi na linotip i tiska. Ali gle! Tek što je dotični potpisao članak, srušio se na licu mjesta, kao da ga je spopala neka vrsta padavice. Tri dana trudili su se uzalud svi liječnici da odgonetnu tajnu njegove bolesti i da mu pomognu kakvim lijekom. Kad je treći dan lik Fatimske Gospe odlazio iz Trichura dalje na svoj trijumfalni put, isti čas je i onaj hulitelj ispustio svoju poganu dušu.
''Tvrdokorno srce u zlu završava'', kaže Duh Sveti. Zato poslušajmo glas naše nebeske Majke, koja opominje: ''Pokora, pokora, pokora!'' Nikada još nije propao čovjek koji je iskren: činio pokoru i obratio se Bogu. Ali su propali svi, i propast će svi, koji s prijezirom prijeđu preko opomene Božje. To vam je daljnja poruka Presvete Matere Božje iz Lurda prigodom sto pedesete obljetnice ukazanja.
Post je objavljen 08.08.2008. u 11:29 sati.