Marketing
Honeybee's poem
Mahnito, nadprosječno brzo i
nadprirodnom lakoćom (kao i svaki superjunak koji drži do sebe)
kopam suhim prstima po pijesku; ostao si ondje, sigurna sam
potpuno je nevažno želiš li se vratiti,
ovdje gdje čekaju te moji grozničavi sebični prsti
jučer umočeni u med, kako bi lakše namamili
mmmmm tako slatko i umirujuće zavaravam samu sebe; ta najbolje se poznajem
razmišljam, opipkujući vrući žeton u poderanom džepu
ja najbolje varam. Samu sebe.
Rekoh, nevažno je, trebam te
vičem, penjući se na vrh najviše planine, dok stojim na posmrtnom humku svog tužnjikavog pogleda,
moji pogledi su glupavo tužnjikavi i uvijek zapitani.
Nevažno, rekla sam
ne zanima me trebaš li me jednakom jačinom
trneš li, veneš li, sretan, nesretan
moji grozničavi prsti, sebični, prosti prsti čekaju
jučer umočeni u med; neodoljivo slatki.
Nevažno je tko sam i što sam
kockari i tako ne koriste prava imena
i moj tužnjikav osmjeh, ona nevidljiva bora
nastala osmjehujući se tebi,
dok vidim te u obrisu onog tamo čovjeka.
Šećem ulicom, neodoljivo slatka, varljivo primamljiva
pčela zalutala u boci meda, tužnjikavog i uvijek zapitanog pogleda.
Post je objavljen 07.08.2008. u 21:04 sati.