Pregled posta

somewhere in between 4

Liza je ozarena lica u jednom dahu izgovorila ove riječi.Vuk je ostao u tišini i zadivljeno je gledao Lizu,Kad se napokon pribrao tiho je rekao:
“Liza,to su upravo bile riječi koje sam ja tebi namjeravao reći kada si mi po sto i neki put prekinula misao i rekla što ti misliš. Jeli sada vjeruješ da sam ja ti. Je li sada vjeruješ da sam ja tvoja istina? Po prvi puta nisi skrenula kada si ugledala istinu ispred sebe,nego si nastavila i izgovorila to tako da je svaka njena riječ doprla do svake stanice tvoga tijela.“
Vuk je napravio polagani krug oko Lize i sada joj sjeo sa druge strane i šapnuo na uho:“Ali još uvijek smo na početku!“;
“Kakvom početku?O čemu ti pričaš?“;
“Još uvijek nismo gotovi.Otkrila si samo dio istine koju nosiš u sebi.Ovo što slijedi puno je teže.Nadao sam se da će shvaćanje jedne stvari lančano za sobom povući i drugu istinu,no to se nije dogodilo.“
Lizino se rumeno lice namrštilo.Nije razumijela o čemu vuk to priča:“Jeli možeš biti jasniji?“;
“S razgovorom o tome tko sam ja zapravo i ovim sada razgovorom prekinuli smo tvoju spoznaju da si uz Orianu i Emilianu osjetila veću sreću od one koju si prije nje opisivala.“;
“Ti bi opet o tome.Jeli ti znaš sa kime se hvataš u koštac.Ja ne popuštam i čvrsto stojim iza svojih mišljenja makar ih netko drugi smatrao krivima.“;
“A što ako te ja uvjerim u drugačije?“;
“Je li ti mene uopće slušaš?Moji stavovi...“





Vuk ju je sa smijehom prekinuo:“Liza ja sam dio tebe,shvati to više.“ Zavladala je tišina te je vuk nakon nekog vremena nastavio:“Liza ljudi se s vremena na vrijeme ipak mijenjaju,čak se i ti mijenjaš.Čovjek se mora mijenjati,to mu je u prirodi.Netko u dobi od pet,petnaest,dvadeset-pet i šezdeset-pet godina prvo nema iste potrebe i okolinu oko sebe,a to odmah podrazumijeva da u određenom razdoblju života ima drugačije stavove i prioritete u svom životu.“;
“Slažem se.Ali ipak postoje neki stavovi koji ostaju stabilni cijeloga života.“;
“Ne bih se u potpunosti složio.Postoje stavovi koji se održe cijeloga života,ali nikada u prvotnome obliku.Uvijek dožive tu i tamo koju nadopunu ili promjenu.Nemoj mi reći da ti tako vidiš svoga obožavanoga Andreja.“ ;
“Jeli ja to osjećam ironiju u tvojoj zadnjoj rečenici?“
„Objasni mi samo jednu stvar.Ako je argumentiraš prestajem sa ovim zapitkivanjem i pustiti ću te da se i dalje klanjaš Andreju,svojoj kako ti kažeš definiciji savršenstva.“;
“Hajde,reci!“;
„Kako ti sama sebi i cijelom svijetu oko sebe možeš potvrditi da je on tvoj princ na bijelom konju?Kako ti sama sebi i cijelom svijetu možeš potvrditi da je on upravo taj koji je zaslužio da ga okruniš pridjevom savršen?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da on nije samo tvoje viđenje stvari onakvima kakve one nisu?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da je on baš taj,da se ti na zavaravaš i da ne postoji netko savršeniji od njega?Na kraju krajeva kako si ti zaključila da je on baš gospodin „taj“?Ali pazi,ne želim argumente kakve će izgovarati svaka tvoja vršnjakinja koja misli da je upoznala princa na bijelome konju.U prethodnoj rečenici obratio bih pozornost na riječ“misli“.Liza,stojiš ispred istine, sada samo želim vidjeti da li si spremna ići do nje.Sposobna jesi,ali sad ću vidjeti da li si spremna?“;
Liza je zašutjela.Ustala je i napravila par koraka.Lice joj je bilo ozbiljno. Nestalo je rumenila na obrazima,nestalo je osmijeha sa lica.Izgledala je kao da duhom tu nije prisutna.Vuk je znao što se događa.Stajala je pred ogledalom i odjeća je pomalo spadala sa nje.Liza nije skrenula sa puta.Malo pomalo i ostala je gola ispred same sebe.Ostala je gola i nezaštićena pred činjenicama koje su bombardirale njenu glavu.Vuk je radoznalo iščekivao svaku njenu riječ.Nije bio siguran da li je ipak nakon što je krenula prema istini,možda ipak skrenula pod težinom koju je ta istina imala u sebi.Najednom se okrenula prema vuku.Oči su joj bile pune suza,ali nije plakala.Ponos u njoj je itekako radio.Rekla je:
“Što hoćeš da ti kažem!?Ne znam jesam li u stanju govoriti.Mislim da bi me riječi ovoga puta mogle izdati.“;
„To je rijetkost!Pokušaj!“;





Ponovno je nastala neugdna tišina koja je potrajala nekoliko minuta.Liza ju je prekinula:“Definirati ljubav je teško.Svaki čovjek definirati će je na svoj način jer ju je svatko doživio na svoj način.Ali svi ćemo se ipak složiti u jednome:bila ona roditeljska,prijateljska ili ona vezana uz nekog princa na bijelom konju,ljubav je ipak prekrasna stvar.Najvrijednija i najpožrtvovnija je prijateljska,najjača i najbezuvjetnija je roditeljska,a najkompleksnija i najnaivnija je ona posljednja.Zašto sam ju nazvala naivnom?
Zato što se ljudi ponekad tako naivno ponašaju kada je u pitanju takva ljubav,na kraju krajeva takva ljubav je i ona koja najčešće puca.A zbog koga puca,zbog onih koji su naivni i onih koji su sposobni manipulirati osjećajima naivnih.No ona treća ljubav je ipak nešto predivno i čovjeku veoma drago.Zaljubljenost je često gledanje stvari onakvima kakve one nisu.Da ne ulazim sad preduboko u neke stvari,želim da ti odgovorim na tvoja pitanja: Čovjek kad se zaljubi živi u oblacima.Čovjek kad se zaljubi tu osobu drži savršenom i smatra je onom pravom,bez obzira koliko on godina imao u tom trenutku kad se zaljubi. Djeca,mladi,odrasli i stari,svi oni vjeruju u takve osobe.Kad je čovjek zaljubljen ta osoba je u njegovim očima često idealizirana,tj.smještena tamo gdje joj i nije mjesto.Čak i ako osoba zaslužuje visoko mjesto,čovjek joj kad je zaljubljen uvijek pridaje još i veće.Čudna smo mi vrsta.Ja ništa nikome ne mogu potvrditi ni jamčiti.Činjenica je da mi kroz život za puno ljudi pomislimo da su prinčevi na bijelom konju.Sve što ti ja mogu reći jest ono što je već rečeno.Žalim za vremenom kada me je on spunjavao srećom.Da li je on princ ili nije,to je pitanje koje ja šaljem u beskonačni svemir!Dok to pitanje ne proputuje beskonačni svemir ja taj list svoga života zatvaram.Osjećam u sebi da me sadašnjost zove i mislim da sam predugo bila sebična i zapostavljala ono što se ne smije zapostavljati.Tko zna,možda sam čak i upoznala pravoga princa na bijelome konju,a da toga nisam bila ni svjesna jer sam sadašnjost puštala da se odvija bez mene.Ja sam u njoj bila prisutna tijelom,a dušom sam proživljavala iz dana u dan nešto što je već daleka prošlost.Ni sama nisam bila svjesna koliko je vremna prošlo!No Andrej je bio prva osoba koja mi je otvorila vrata ovoj ljubavi.Uvijek će mi bit poseban,na neki način posebniji od svih ostalih.Ali to je sve.Bit će poseban u ladici moga srca i u niti mojih sjećanja.Ako jednog dana shvati nešto što sam ja shvaćala i u prošlosti,shvatit će da je pogriješio i da je mogao moju iluziju princa na bijelome konju pretvoriti u stvarnost.Andreja skidam sa dužnost da predstavlja pojam savršenstva, tj.ostavljam mu taj naziv ali ono što je važno,ostavljam mu ga u prošlosti.Potrudit ću se nadoknaditi neke stvari koje sam možda zaobišla živeći u snovima.“





Tada se Liza probudila.Bilo joj je žao što se san prekinuo,ali bila je svjesna da je shvatila ono što je trebala shvatiti.Uputila se prema litici.tamo su sjedile Emiliana i Oriana.Bila je presretna što ih vidi.Čvrsto ih je zagrlila i nije ih puštala,a potom je sjela pokraj njih.One su je začuđeno gledale,a Liza je pregovorila obraćajući se Emiliani:“Ne vraćam se više na ono!“
„Što ti se dogodilo,jabuka ti je pala na glavu pa si umjesto zakona gravitacije,otkrila nešto drugo.“Oriana je umrla od smijeha na ovu Emilianinu rečenicu.
Liza je ljutito odvratila: “Emiliana ja sam ozbiljna!“;
“Šalim se!Joj Liza što si teška!“;“Pronašla sam u sebi ono što sam već odavno znala,ali nisam toga bila svjesna:Čovjek prošlost drži u sjećanju i život živi u sadašnjosti pokušavajući ne ponoviti greške iz prošlosti i stvoriti sebi uvjete za lijepu budućnost.Shvatila sam da sa time što neprestano dozivam prošlost ne gradim ništa za budućnost.Prošlost je prošlost,sadašnjost je sadašnjost,a budućnost budućnost.Lagala sam sama sebi kada sam govorila da sam u sadašnjosti nesretna. Znate,shvatila sam da mi vaše postojanje i prijateljstvo pruža više sreće nego što je Andrej ikada mogao.Dugo sam vremena tratila tu sreću,no više neću.Hvala vam što postojite uz mene i što ste me vratile u našu zajedničku sadašnjost!“Potom su se njih tri zarlile i ostale tako nekoliko minuta.
Liza se potom odmaknula.Ugledala je svoga vuka pored njih,Namignula mu je.On je zanjihao glavom i potom iščeznuo.Liza je tiho promrmljala:“Posjeti me ponekad prijatelju!“Iako ga nije vidjela začula je njegov glas:“Liza ja sam u tebi.Kad god me trebaš pozovi me i ja ću ti doći.Uživaj sada!“.
„Liza sa kime pričaš?“znatiželjno je upitala Oriana.
“Sa nikim,sebi mrmljam u bradu.Znate što?kako je to čudno.Možda već poznajem svoga princa.“;
Emiliana ju je začuđeno pogledala i zapitala ju:“Liza imaš nekog na umu ili...?Odma reci!“
;“Možda da,a možda i ne!“;U glas su obje rekle:“Joj Liza,nepopravljiva si!“





Potom su se neko vrijeme smijale i zagrljene gledale zalazak sunca.Ubrzo su se i posljednje zrake zavukle pod noćni pokrivač i utonule u svemoguće snove.


the end...

p.s...eto nije me bilo neko vrijeme imala sam problema sa laptopom i internetom ali sad je sve ok..pusa svima


Post je objavljen 07.08.2008. u 17:59 sati.