"Ma daj ajde, subota je navečer...kaj ćeš doma...idemo popiti jedno..."...a ništa idemo onda.
I onda pametni kažu treba znati stati...prije nego što to jedno postane tko zna koje...
Pokupila sve koje sam trebala...penjemo se opet onim stepenicama...volim te stepenice i taj dio grada, nekakva pozitivna energija...čudno dobar osjećaj...naše mjesto i svi se znamo...i smijeh...i jedno, pa drugo...a drugo je moja granica...pa treće...ah, hodat ćemo doma, a šta sad, nije bed...
Lijepo se smijati onako iskreno, lijepo je moći reći sve što ti padne na pamet i ne razmišljati što će sad oni misliti...
wow...dosta...ajmo polako...i zbilja je bilo polako...i oni filozofski razgovori...al ostalo je...i trebalo je ostati
Kaže on...nemoj rušiti mostove...pusti
Nekako uvijek na kraju dobiješ ono što si trebao, samo treba znati prepoznati. Ne moraš čak ni pitati na glas...a odgovor je tu.
Al' mislim si ja...a kako da ja ne kažem što mislim, kako da prešutim...
"Pa draga u kojem ti svijetu živiš?...šta te briga, ti za sebe znaš kakvi su oni...a njima reći istinu, pokazati im njihove mane...what's the point?...nitko ne želi čuti nešto loše o sebi, pa ako nemaš nešto dobro za reći...radije šuti...ove stvari su tvoji aduti...imaš ih i znaš za njih, s njima igraš igru dalje."
Post je objavljen 07.08.2008. u 16:25 sati.