Zgodno za naučiti www.srce-isusovo.com
Protestantizam je, kao pokret za reformaciju Katoličke Crkve, nastao u jednom kompliciranom vremenu, ispunjenom svakojakim teškoćama - vjerskim, političkim, socijalnim itd. Iz današnje perspektive teško je sagledati sve uzroke nastanka protestantizma kao i činjenice da su se protestanti odvojili od Katoličke Crkve iako im to nije bila namjera. U tome je svoj doprinos dala politička situacija u Njemačkoj (sukob sa papinskom svjetovnom vlašću), određeno nerazumijevanje od strane vodstva Crkve, određena nerazboritost u zahtjevima reformatora, nered koji je vladao u redovima svećenstva, razne zloupotrebe vjere i sl. Da je tada bilo malo više strpljivosti i razumijevanja te spremnosti na dijalog, danas vjerojatno protestantizma ne bi ni bilo!
Današnji razlozi koji se najčešće navode, navode se tendenciozno. Prodaja oprosta i zloupotrebe koje su se događale na određenim mjestima, nered koji je vladao u nekim strukturama hijerarhije, silno praznovjerje i neobrazovanost većine stanovništva samo su jedan dio problema. Spaljivanje vještica, koje se najčešće stavlja na teret Katoličkoj Crkvi, bilo je itekako prisutno i među protestantima (npr. Calvinovo spaljivanje neistomišljenika u Ženevi, luteransko spaljivanje vještica u nordijskim zemljama itd.). Udaljenost klera od običnog puka također je bila vidljiva i kod luterana (Luther je u pobuni kmetova u Njemačkoj stao na stranu plemstva). Dakle, prigovoriti se moglo i jednoj i drugoj strani. Prikazivati Katoličku Crkvu kao izvor svih zala i ugnjetavateljicu sirotinje, a protestante kao plemenite kršćane i zastupnike siromašnog puka bila bi crno-bijela tehnika koja ne vodi istini. Nepravde koje su protestanti predbacivali Katoličkoj Crkvi, kasnije su i oni itekako činili (vjerski teror kalvina u Švicarskoj, vjerski teror luterana u nordijskim zemljama, protestantski teror nad katolicima u Engleskoj...).
Ovdje bih iznio neke podatke koje katoliku mogu pomoći da lakše shvati vjerske temelje za razlikovanje katoličanstva od protestantizma.
Papa Ivan Pavao II u svom je dokumentu "Dominus Iesus" (Gospodin Isus) izrazio službeni stav katoličke Crkve o svim drugim kršćanskim zajednicama. Taj je dokument izazvao puno polemike, pogotovo među protestantima. U ovom dokumentu se kaže: "Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njim. Crkve koje, premda nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a s njome ostaju povezane najtješnjim vezama kao što su apostolsko nasljedstvo i valjana Euharistija, prave su mjesne Crkve (ovdje se misli na Pravoslavne Crkve!). Zbog toga je i u tim Crkvama prisutna i djeluje Kristova Crkva. S DRUGE STRANE, CRKVENE ZAJEDNICE KOJE NISU OČUVALE VALJANI EPISKOPAT TE IZVORNU I CJELOVITU BIT EUHARISTIJSKOG OTAJSTVA, NISU CRKVE U PRAVOM SMISLU...(ovdje se misli na protestantske zajednice!)" (Dominus Iesus, br. 17).
Dakle, glavni kriterij prepoznavanja protestantskih zajednica (od kojih mnoge doista podsjećaju na sekte) je nedostatak apostolskog nasljedstva (neprekinuti niz od apostola), nedostatak valjano zaređenih biskupa (i svećenika) te nedostatak prave euharistije. Nećemo sada ulaziti u uzroke nastanka protestantizma, kao i u samu povijesnu pojavu tog pokreta, nego ćemo iznijeti najvažnije oznake protestantizma po čemu će se najlakše vidjeti koja je razlika u odnosu na izvorno kršćanstvo tj. katoličanstvo.
Protestantizam niječe "crkvenu tradiciju-predaju" i ograničava se samo na Bibliju iako nam upravo "crkvena predaja" pruža dragocjena svjedočanstva kako je prva Crkva shvaćala Božju riječ i kako je po njoj živjela. Tradicija sadrži sve ono što nam nije zapisano u Bibliji, a važno je svjedočanstvo razvoja teološke misli u Crkvi, razvoja bogoslužja i svakodnevnog života kršćana prvih stoljeća pa i kasnije. Upravo nam tradicija govori kako su se pojedini biblijski tekstovi shvaćali i tumačili od početaka Crkve. U tradiciji nalazimo nastanak brojnih blagdana koje protestantizam odbacuje. Tradicija nam govori o ulozi biskupa, svećenika i đakona, o važnosti Petrove (papinske) službe u Crkvi. Naravno, kada bi protestantizam prihvatio tradiciju, motrao bi se odreći velike većine svojih postavki pa više ne bi ni postojao. Lakše je odbaciti tradiciju, proglasiti je nevažnom (a sve tobože pod vidom borbe za prvenstvo Biblije) pa tako lakše možeš opravdati zašto sve ostale kršćane (posebno katolike!) smatraš "papistima", "tradicionalistima", "idolopoklonicima", neispravnim kršćanima, a sebe jedinog smatraš pravim ("evanđeoskim") kršćaninom. Tako će protestanti sa ironičnim osmjehom pa i omalovažavanjem promatrati kršćansko bogoslužje Katoličke Crkve, njezinu pobožnost i način života proglašavajući sve to neusklađenim (ili protivnim) sa Biblijom. Tako do izražaja dolazi "protestantska oholost" tako svojstvena brojnim sektama kojima protestantizam obiluje. Nijekanjem tradicije protestantizam se ponaša kao da je kršćanstvo počelo sa Martinom Lutherom (ili osnivačem neke od brojnih protestantskih sekti). Ispada da su upravo oni "spasili kršćanstvo" od zastranjenja! Kako je moguće vjerovati da je kršćanstvo već koje stoljeće nakon apostola zastranilo? Već od 2. stoljeća nalazimo prva pisana svjedočanstva o sakramentalnoj ispovijedi, euharistijskoj posveti kruha i vina, važnoj ulozi rimskog biskupa (pape), kasnije o štovanju Marije kao Bogorodice (početak 5. st.) itd. Zar je moguće da je Crkva tako brzo zastranila? A ako nije zastranila, zašto onda protestanti odbacuju upravo gore navedene stvari? Kako je moguće da protestanti neke zaključke prvih koncila priznaju, a neke ne priznaju. Kako to da oni priznaju Kristovo božanstvo, a ne štuju Mariju kao Bogorodicu kad je obje istine objavio isti sabor, onaj u Efezu!? Hoćemo li reći da je sabor bio samo napola u pravu!? Tako protestantizam pokazuje selektivno pamćenje i pomalo bezobrazan odnos prema saborima (i cjelokupnoj tradiciji) koji su definirali glavne istine kršćanske vjere.
Protestantizam niječe potrebu sakramenata smatrajući da njihovo postojanje nije u skladu s Isusovom voljom. U skladu s tim, protestantizam je odbacio sve sakramente osim krštenja, a ono što oni nazivaju "Gospodnja večera" nije sakrament pričesti (euharistije) u katoličkom smislu riječi, nego samo običan spomen na Isusovu Posljednju večeru jer protestantizam niječe Isusovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina. No, i tu među raznim protestantskim zajednicama ima razlika.
Nadalje, protestantizam je odbacio bilo kakvu potrebu papinske, biskupske ili svećeničke službe (protestantski pastori nisu svećenici!). U skladu s tim, protestantizam ne poznaje misu u katoličkom smislu riječi niti ima svećeničkog ređenja. Rukopoloženje koje obavljaju predstavnici zajednice nad novim pastorom nije nikakvo ređenje! Zarediti svećenika može samo valjano zaređeni biskup s apostolskim naslijedstvom što niti jedna protestantska zajednica nema!
Isto tako, svi oblici pučkih pobožnosti (pobožnosti svecima, euharistijsko klanjanje, marijanske pobožnosti, procesije, blagoslovi i sl.) strani su protestantizmu.
Protestanti odbacuju štovanje svetaca i vjeru u zagovornu snagu njihove molitve pred Bogom. Stoga u protestantizmu nema niti štovanja Blažene Djevice Marije (iako je oni poštuju kao Isusovu majku, ali ne vjeruju u njezin zagovor te smatraju da je molitva svecima suprotna Bibliji). Protestanti osuđuju štovanje slika i kipova kao idolopoklonstvo te je stoga u njihovim crkvama obično istaknut samo križ (bez Isusovog tijela na njemu jer je i to kip!).
U protestantskim crkvama nema oltara niti svetohraništa jer nema mise niti vjere u Isusovu trajnu prisutnost u posvećenom kruhu! Njihovo bogoslužje samo je Služba Božje riječi (bez euharistije u katoličkom smislu riječi jer ne vjeruju u Kristovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina u pričesti). Stoga je posve krivo što neke sekte svoje bogoslužje nazivaju "misom"! Određene razlike od ovoga postoje npr. u Evangeličkoj (pa i Reformatskoj) Crkvi.
Zbog posvemašnje slobode u tumačenju Biblije te odbacivanja crkvene tradicije i papinske službe (koja Crkvu ujedinjuje!), protestantizam se rascijepio na mnoštvo crkvenih zajednica (koje nazivamo denominacijama ili sektama). Ipak, moramo donekle razlikovati unutar protestantizma dvije grupe:
- prva su izvorne protestantske crkvene zajednice kao što su Evangeličko-luteranska, Reformirana (kalvinska) i Anglikanska. One su u određenoj mjeri sačuvale neka vanjska (pa i nutarnja) obilježja Crkve pa ponekad doista nalikuju na Katoličku Crkvu (posebno Evangelička i Anglikanska)
- drugu grupu čini mnoštvo protestantskih zajednica (denominacija ili sekti) od kojih su se neke ozbiljno udaljile od izvornog kršćanstva tj. katoličanstva, a neke su još slične izvornim protestantskim Crkvama. Među njima postoje i znatne razlike pa ih je teško zajedno opisati. Postoje sekte koje su preuzele nešto od protestantizma, ali su se po svom vjerovanju posve odvojile od izvornog kršćanstva (pa čak i od protestantizma!) kao što su Jehovini svjedoci i mormoni koje niti jedna ozbiljna kršćanska Crkva ili crkvena zajednica ne smatra kršćanima. Neke protestantske denominacije su danas veoma brojne i organizacijski razvijene pa si prisvajaju naziv "Crkva" iako imaju svog "ljudskog" osnivača i ne potječu od apostolskih vremena.
Mogli bismo nabrajati još niz elemenata u kojima se protestantizam udaljio od katoličanstva, no pretjerana sitničavost mogla bi zbuniti. Naveo sam samo one glavne i najuočljivije razlike koje mogu pomoći u razlikovanju određene crkvene zajednice s kojom se susrećemo u ovom našem pluralističkom društvu.
UKRATKO:
Protestantske crkvene zajednice (denominancije) razlikuju od katolika u slijedećem:
- odbacivanje svih sakramenata (osim krštenja)
- nevjerovanje u Kristovu trajnu prisutnost pod prilikama kruha i vina
- odbacivanje štovanja svetaca
- odbacivanje upotrebe kipova i slika
- liturgijski gledano veoma siromašno i često improvizirano bogoslužje (samo "Služba riječi")
- nedostatak apostolskog nasljedstva po čemu nemaju valjane svećenike i biskupe
- odbacivanje papine službe kao nasljednika sv. Petra i vidljivog poglavara Crkve
- rascjepkanost na mnoštvo neovisnih crkvenih zajednica (denominacija tj. sekti)
- odbacivanje crkvene tradicije u tumačenju Svetog Pisma (što dovodi do krivih tumačenja)
Post je objavljen 07.08.2008. u 14:59 sati.