bas me i nema vamo, a? :)
razmisljah si o mogucim razlozima, i jedan od njih svakako nije nedostatak inspiracije. ooo, ima i dalje materijala u mojoj glavi, ali dolaskom u zagreb pojavio se mali problemcic. naime, naglim sirenjem kruga prijatelja, ovaj blog je postao malcice suvisan, jer sve ono sto se mota po mojoj glavi odjednom je naslo nekolicinu pari usiju koje su voljne saslusati, ali i prokomentirati te iznijeti svoje misljenje, i to uzivo. sve ono sto me kopkalo sada se usmjerava k novim odredistima. pomalo mi je i zao zbog te cinjenice, no ipak, necu odustati od ovog bloga, nego cu samo nastaviti objavljivati ovako "redovitim" tempom... khm, da... no, kad me vec sestra priupitala kada ce moci pasti oci necim novim i "zanimljivim" vamo, ajde, ako zbog nikog drugog, pa onda da zbog nje napisem... simptomi su vec prisutni - neispavanost u velikim dozama, i zelja da iznesem par razmisljanja o... pa, mozda malo ozbiljnija tema, koja je meni opet sjela... hm... a sto reci, nego na moj nacin :)
cudan naslov? podjeca na nesto? e, pa, nije moja greska sto sam izabrao taj naslov, jer zaista i zelim pisati o zanimanjima... dobro, ajde, znam da bi drugi vjerovatno imali bolje naslove, no svi koji zele, nek mi ih slobodno jave, al ja ostajem pri svom :)
daklem, zanimanja. ne zanimanja u smislu "sto ima zanimljivog na tv-u/u novinama/u tvom zivotu", niti zanimanja kao "ta osoba me bas zanima, a i ona se zanima za mene, i zanimamo se jedno o drugom, i zanimljivi smo si, i zan... (slobodno nastavite)", nego o pravim zanimanjima, isto znanima kao "poslovi". pricam o poslovima koji u ovom slucaju imaju i karijernu stavku u sebi. neznam koliko znate o meni, no do sad sam imao nekoliko zanimanja, prvo je bilo komicar. pricao sam viceve penzicima u busu za toplice sto mi je znalo priskrbit novce za sladoled, a nekad i malo vise od sladoleda, i to jos tamo sa nekih 7 godina... mislim da mi je to bio prvi "posao", iako ne bas redovit. pa sporedno zanimanje kao glumac, novinar i recitator. pocetak tog je dramska skupina u osnovnoj i srednjoj, i uciteljice i profesorice koje su me usmjeravale kroz te poslice. nije bas bilo financijski isplativo (ne da nije bilo, neg uopce nisam dobivo pare), pa je to mozda bolje i ne brojati kao posao. zatim je tu bio perac automobila. i to ne onaj fensi perac (tj. "peracica") na benzinskoj, koji, kolko cujem, dizu lijepe pare. ne cak ni "perac" u automatiziranoj praonici koji samo stisne dugme i auto je cist (ne odmah, al nadam se da shvacate na sto ciljam). neee, ja sam bio obicni perac sa moderniziranom verzijom "slaufa" za vodu, spuzvom i kantom. opet, ne toliko isplativo kao sto se cini, iako je znala uletit lijepa baksa a sram vas bilo ak neznate sto je to, jer ju onda ocito i ne ostavljate ;)
nakon te bakse, usljedila je druga, malo ozbiljnija, truncicu slabije placena, ali zato mnogo zabavnija i ugodnija. naime, na zivotopisu mogu upisati i da sam bio ispomoc u bluesu. ispomoc je, jelte, pomocni konobar. za taj dio me vezu dosad najbolja i najdraza iskustva, par losijih, ali njih su nadjacala ova prva i druga. isto tako, za razliku od dosadasnjih "karijera", ovdje je bio velik faktor kontakta sa stvarno svakakvim ljudima, koji i jesu dio onih iskustava.
no, dolaskom u metropolu i pocetkom studiranja (zapravo, tijekom druge godine studiranja), uletio mi je poslic dijeljenja besplatnih novina. simpaticno za radit u slobodno vrijeme, moze se stvarno prilagoditi osobi ovisno o spretnosti i umijecu. malo gadno jer se nekad cinilo da nitko uopce neprati kolko se dijeli, pa je znalo biti maestralno pogresnih odluka o kolicini paketa za podijeliti, no ostavimo to sa strane... i ovdje je bilo dosta zabave zbog ljudi koji su nailazili, a isto tako je i bila dobra prilika za proucavati neke dijelove ljudske psihe.
i sad, svaki od ovih poslova je mogao biti post za sebe, u kojem sam mogao nadugo i nasiroko ih opisivati. dobro, konobarenje i ima svojih izdanja :)
ali nije mi to zelja ovdje. zelim samo pokazati da netko tko zeli raditi (a ako je usput zelja i zaraditi, jos bolje), stvarno mu se pruza hrpa prilika. tako sam nakon zadnje epizode s novinama, ostvario jedan daaavni san. trenutno crncim na radio postaji. heh, sad, dal je to sad bas crncenje... bolje da ne ulazim u to, neki su vec imali svoje drukcije videnje od mog zahtjevnosti tog posla :) no, sad sam jos u startu, a posto su odgovornosti ovisne o smjeni koju radim, ja sam u malo, hm, povlastenijoj situaciji. istina, neradim ono sto sam doista u mladjim danima sanjao, ali i ovo je vec prva stepenica.
uz to, ponudila mi se jedna odlicna prilika o kojoj zasada necu ovdje da kako bih izbjegao bilo kakav urok (ni neznate kolike su moje carobnjacke moci, iako su u ovom slucaju to ne carolije, nego samo uroci usmjereni na samoga sebe), tako da cu o tome kad se situacija pokaze pravom. ali drzite fige, i mogao bi se i vama omastiti brk :)
i koji je zakljucak svega ovoga? da sam stvarno pogodio pravi naslov? :) pa, mozda, ja necu iznositi zakljucak o samom postu, to ostavljam onima koji ovo procitaju... ja zelim reci nesto drugo, sto mi je i bila zelja i misao vodilja ovog teksta. zelim reci da svi oni nogometasi i balerine koji cuce u vama (neovisno o spolu) i za koje ste mislili da su samo djecji snovi... pa tko zna kojim putem ce vas zivot voditi, i sto ce vam se sve nuditi da radite za novac, volonterski ili cak za same sebe (iako je ovo zadnje dvoje podosta povezano, ali ima i razlicitosti). ono zbog ceg sam ja tu udarao po tipkovnici je moja zelja da probam makar nekoga ohrabriti da prihvate svaku priliku koja im se pruzi, bio to odgovoran ili manje odgovoran posao. vjerujte, cim osjetite prve plodove svog rada (ah, prva placa... za koju sam cak i imao dopustenje da je potrosim na sebe), sva muka ce vam se cinit kao davna proslost, i sami sebe ce te goniti ka povecanju svote na bankovnom racunu ili u novcaniku/kasici-prasici/staroj carapi iza ormara. stvarno bi tuzno bilo da ako vam se pruzi prilika, i cak i ako imate strah da ce pokusaj rada potoniti kao sjekira, vi ni neprobate zaplivati, ili jos gore, ni koje temperature je voda... u svima nama cuci netko ili nesto sto jedva ceka da izadje van i ostavi makar neki trag na ovome svijetu. a na vama samima je da otvorite vrata i izadjete u taj svijet prilika (i neprilika) i vidite tko ste i sto zapravo mozete postati...
ajde, narode, sretno. a ja sad odo pokusat rijesit onu neispavanost izazvanu dvjema nocnim smjenama i mizernom kolicinom sna izmedju njih :)
pozdrav, i do pisanja/citanja/druzenja za shankom...
cyya
Post je objavljen 06.08.2008. u 08:39 sati.