Marketing
Kineska kuhinja
Josef Bolf
Crna kurbeštija nestala je u srijedu popodne, a vratila se jučer u četiri ujutro; mjaukala je pod prozorom kao da su joj za petama tri izgladnjela rotvajlera: oootvaraaaajte ukućani, oootvaraaaajte predobri moji, otvaraaajte ako Boga znate... Stuštila sam se niz stubište ko duh Hamletovog oca i izljubila smršavjelu i prašnjavu blentaču - moja najdraža crna pahuljica se vratila! Moja mala prosjakinja Čeče!*
* Dugujem vam priču.
U međuvremenu sam oblijepila kvart plakatima s Čečkinim likom i nedjelom pa je postala prava celebrity ovdje u Bubenču i Dejvicama!
Najviše su mi pomogli Vijetnamci iz voćarne u prizemlju iako ne govore ni češki ni engleski - fino su na ulazu iznad lubenica nakeljili Čečkinu sliku i svaku mušteriju gurkali prema posteru s pitanjem "Mjau? Mjau?"
Kum Bojko se zabrinuo da im je sav taj trud i angažman zapravo pokriće za strašnu istinu, a ta je - da su Čečku već u srijedu uvečer skuvali u red kariju i fino je izjeli u čast Olimpijade.
Što me podsjetilo na ludog Miška čija je sestra svojevremeno usavršavala češki tuten u Pragu pa je ljude kod kojih je stanovala pozvala u posjet kod sebe na more.
Česi - ne budi lijeni - fakat se dovukli do Brača, a Miško do dana današnjeg tu epizodu obiteljskog ljetovanja naziva "Češko prokletstvo".
Bajdvej, 'češko prokletstvo' bile su i neke kristalne čaše koje su Sanjčo i Bojko dovukli iz nekog češkog kampa, a fora je bila kao da se te čaše ne razbijaju kad ih zafrljaciš o pod. I fakat nisu - do presudnog trenutka kada mi je Dimke u njihovoj kuhinji demonstrirao neobično umijeće staklopuhača iz vlažne Bohemije pa je češkim prokletstvom iz sve snage udario o patos i pras, raspao se kristal u petsto jebeno presitnih komadića, a mi smo se tješili onom nebulozom o iznimci koja potvrđuje pravilo...
Nego da se vratim Mišku i njegovim Česima.
Dakle, bila su to dva mlađa bračna para od kojih je jedan muž bio Vijetnamac.
Kod Miškovih u kući na moru bila je i obiteljska ljubimica - lovačka kuja, ne znam koja je to rasa, oni kratkodlaki ptičari s pjegama.
I svi se zabavljaju s kujom - Česi vole živinu - maze je, raspituju se koliko je stara, koja je to rasa, a Vijetnamac je mjerka i mjerka i na kraju pita - da koliko je teška???
Onda se negdje sredinom devedesetih u Zagrebu otvorio prvi kineski restoran i svi smo se prejedali pekinške patke na kiselo i slatko, a Miška je uhvatila huja i došao je na paklenu ideju... Kupio je 'Mali oglasnik' i pod 'Kućnim ljubimcima' zaokružio sve brojeve koji nude štence pa je zasjeo na uredski telefon i ping-pong glasićem krenuo nazivati oglašivače:
"Toba-tan, ovdje Pjong-pjang-tang restoran, u oglas piše da prodavate mali psići, koliko teški mali psići???".
Eto.
U Peking ovoga ljeta ne idem, a Čečku ću skuvati po domaći, na lešo s bijelim lukom i blitvom sa strane.
PS. Ovo gore je Josef Bolf, meni najdraži contemporary češki maler od kojeg bih jako rado nešto kupila samo da nisam sve pare spisko kod Đoke u disko...
Post je objavljen 06.08.2008. u 00:55 sati.