Marketing
RAZMACI
Nekoliko tjedana unatrag
Tu sam...
u toploj noci drhtim..
moje tijelo podrhtava..
I gledam u daljinu,
bez valjanog razloga moj pogled
je zamisljen...
Na balkonu sam bez ograda
sjedm u naslonjacu bez naslona..
Promatram sva lica grada..
Svijetla, vjetrove, osluskujem necujne korake...
Nisam nocna ptica
a zivim za dio dana kada sunce zade..
Tada sam samo svoja...
Mogu se svadati, mogu lagati, zavaravati
I to sve samu sebe...
A da poslijedica nema...
Ne bih rekla da sam promisljena,
Volim razmisljati..
Od tuge drhtim, a zapravo sretna sam..
Svake sekunde trzam jer mislim da netko moje ime doziva...
Kad bi barem mogla zaboraviti na svoje ime, svoje prezime..
I breme koje nose sa sobom..
Vodu iz boce po rukama prolijevam..
Mozda tako tragovi tuge nestanu..
Dizem pogled prema nebu, obecajem...
Obecajem njemu!
I ocekujem da vidim zvijezde i njihov sjaj..
Ali zaboravljam...
Iznad Zagreba zvijezde ko' da i ne postoje vise..
Nekoliko stopa unatrag
Stojim na autobusnoj postaji..
Oko mene masa nepoznatih ljudi...
Gdje idu, kamo odlaze...
Vrate li se ikada?...
Daleko sam od doma i šutim..
U glavi mi pjesma draga odzvanja...
Nogom tapkam po lokvi, takt udaram...
Mudar covijek, star...
Stoji kraj mene...
Zapazila sam bademaste oci ispod naocala...
Pitao me zasto sam tuzna..
Ruka je naviknuta vec da odmahne
I uz to moj glas negira njegov zakljucak...
Zasutjeli smo...
Autobus je polako i krhko dosao prema postaji...
Spontano smo se nasli stolica do stolice..
Ja i on..
Upitao me za ime..
Na moj odgovor je zasutio a pogled mu je prema prozoru odlutao..
Naglo se okrenuo i rekao: poznavao sam tvog djeda, znas?
Ali ga vi najblizi niste poznavali,
Cetrdeset godina sam radio u njegovom urednistvu...
Znam da sam imala zaprepasten izraz lica, i prekinem ga s pitanjem
U ČEMU?
Na to je ponovo zasutio okrenuo glavu prema prozoru i promrmljao
Steta sto nas je napustio, vi jos ne znate tko je bio...
Izasao je zabrinutog lica iz autobusa..
A u meni nedoumica...
Rijetkost, dogada se..
On zna sve, stope unaprijed...
Uvecer, setala sam po poznatim etapama...
Uz potok cula sam isto pitanje zasto sam tuzna...
Digla sam pogled i opet ugledala istog sjedokosog starca..
Njegove rijeci nisu bile nimalo utjesne..
Govorio je da zna kako nocima ne spavam...
Na balkonu da bdijem bez nade, bez trunkice volje za nastavak..
I znao je da mi nista nije bilo jasno..
Te dodao da ne moram bjezati od njega, da mi nista nazao nece uciniti...
Rekao mi je tko je..
On je osoba kojoj sam se godinama divila, njegovim tekstovima punim emocijama...
Javnost nista o njemu nije znala, nikada nije odavao tko je on...
Rekao je da me pratio jer je obecao mom djedu da ce mi reci sve o njemu..
O njegovom urednistvu...
I sada zauvijek odlazi od stvarnosti,
U daleki svijet sareni ,
U San jednobojni ...
I ne, nikada vise nisam cula za njega..
Jedino sjecanja ostaju..
A njega..
Njega je zameo ludi vjetar...
Zaboravila sam napisati:
(OVO JE PRICA O VAZNOJ OSOBI KOJU NECU ZABORAVITI)
(SVAKA RIJEČ JE ISTINITA I PODUDARA SE SA STVARNOŠĆU)
hvala
Post je objavljen 05.08.2008. u 18:36 sati.