Utopit cu se u vrtlogu nemira. Pustam tvoju ruku kao neprocjenjivu vrijednost - polako i pazljivo, a najradije bi ju brzim pokretom povukla k sebi. Djevojko izgubljena pogleda, volis li me? Ja vjerujem u bajke sa princem na bijelom konju, u sretan zavrsetak i ljubav do kraja zivota. Ja vjerujem u dobre vile koje nas paze i cuvaju od svih ovozemaljskih zala i u haljinicu za koju vjerujemo da nam donosi srecu. I kad se razocaram ja i dalje vjerujem. Ne kazes mi da sam naivna - hvala ti zbog tog, no reci mi, u sto ti vjerujes? Kad me zagrlis ja sam sretnija od ikog i znam da se tad pocnem ponasat
poput blesavog djeteta, a ti me gledas i smijes se, i ja te gledam i sretna sam. Oprosti sto znam biti dijete, zapravo se borim da to zadrzim kod sebe, i oprosti sto od tebe trazim ozbiljnost, krive su neke tuzne veze. Gledas me kako ocima putujem po tvome tijelu i dodirujem te i vjerujem da ti je sve jasno. Ti ne govoris, ja se povlacim - koja od nas se vise boji? Pratis me kroz moje odluke, moja traganja i pronalazenja puta i zavrjeđujes zvati se covjekovim najboljim prijateljem. Kad se izgubim dajes mi svoje oci, svoje srce i sve svoje misli na raspolaganje i ja se opet uvjerim kako si posebna, ona koju sam trazila. Zaustavis me i ja stanem, opet se vratim i opet pokusavam cekajuci da shvatis jer rijeci su izgubile smisao. Sad znam da te necu pustiti.
Post je objavljen 05.08.2008. u 14:56 sati.