iz dana u dan se dignem, i razmisljam koji je smisao mog zivota,
pa evo da pokusam napisati nekaj o tome:
bio je davno rodjen, iz nicega nastao,
dijete bez icega, sa osmijehom na licu,
al cim je malo naraslo,
taj osmijeh je nestao,
poput oblaka koji se isplace nad zemljom,
nestala je radost,
nestala je patnja,
ostalo je samo tijelo bez duha,
ostao je vijetar ,
ostao je zivot bez nastavka,
ostala je borba,
borba za opstajanje,
iz dana u dan,
iz dana u dan,
i tako svaki dan,
al sta se dogodi kada ta borba vise nema smisla,
sta se dogodi kada vise nene smisla,
sta se dogodi kada jednostavno i tijelo zeli otici,
otici u nepoznato,
jer tu zaboravljenu bebu,
koja se rodila s osmijehom,
punim zivota,
vise nema,
klonula je duhom,
klonula je smislom,
sta ta beba i danas mora biti,
biti u zacaranom krugu,
krugu koji ne prestaje,
koji se samo siri,
ma gdje je toj bebi izlaz,
gdje da prezivi,
jer nema vise snage,
nema vise borme,
ma nema vise smisla!!!
ne ne,
nema ga,
ili ona to jednostavno nevidi,
ili nemoze vidjeti!!!
Post je objavljen 04.08.2008. u 21:22 sati.