Prije nekog vremena pogledala sam film The Beach, u hrvatskom prijevodu Žal, s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi. Tko ga je pogledao, sigurna sam da se živo sjeća scene koja je tema mojeg današnjeg posta. Tko ga nije pogledao, toplo preporučam. Dobar scenarij, dobri glumci, dobra ideja - ma sasvim dobar način da se provede jedna večer.
Dakle, scena je sljedeća: ekipa od dvadesetak ljudi danonoćno se hedonizira u prelijepom krajoliku kraj uvučene plaže, za koju nitko ne zna i ne smije saznati. Rade baš toliko da si mogu priuštiti osnovne potrebe i ono što im je potrebno za lagodnost. Ta lagodnost je njihov moto, kojeg nitko ne dovodi u pitanje, do trenutka kad jednog dečka iz ekipe u moru izgrize morski pas.
Budući da ne smiju odavati svoj položaj u raju na zemlji, hitna pomoć ne dolazi u obzir. Odlučuju ga sami njegovati i liječiti. Dečko se bori s teškim bolovima, vrućicom, inficiranim ranama, i pritom teško zapomaže. To njegovo zapomaganje ometa zabavu. Nakon nekog vremena, zapomaganje postaje nepodnošljivo, te ga, zbog svoje lagodnosti, iznose van iz nastambe, taman toliko daleko da ga ne čuju kako stenje. Ništa ne smije poremetiti ritam zabave.
Zašto me ta scena toliko šokirala? Pa, zato što poznajem mnogo ljudi, mnogo različitih ljudi koji u životu imaju različite prioritete - dijete, novi automobil, obrazovanje, zabava, putovanja, vjera, glazba, slava, domovina, izgled - ali, bez obzira na te prioritete, u trenutku kada se pred njima nalazi čovjek koji pati, pokušat će mu pomoći, ili, ako to nije moguće, onda ga barem utješiti. Ne poznajem nikoga tko bi umirućeg stenjajućeg čovjeka odstranio iz svoje blizine, pogotovo ako mu je do prije nekoliko dana bio dobar prijatelj.
Ali, danas me jedan članak u novinama asocirao na tu scenu iz Žala. Rumunjski grad uz crnomorsku obalu, Mangalia, dobiva novi propis po kojem se zabranjuju pogrebne povorke po gradu, kako ne bi rastuživale turiste. Smrt je tužna, očito, čak i ako se ne radi o osobi koja nam je poznata.
Potrebno ju je ukloniti iz vidokruga potrošača da ne bi počeli razmišljati o njoj.
Povorku se može zabraniti, čak se može i groblje premjestiti, ali smrt je i dalje najrealnija činjenica našeg života. I zbog toga je zdravo imati prema njoj izgrađen stav. Kakav god on bio.
Sasvim se lijepo ova nova regula uklapa u posvemašnje uklanjanje kojem je naše društvo sklono: uklanjanje nerođene djece s malformacijama putem pobačaja, uklanjanje starih i bolesnih putem eutanazije, samouklanjanje iz društva zbog osamljenosti i besmisla, i brojne druge vrste uklanjanja. Sve se treba polako uklanjati što ne doprinosi proizvodnji i gomilanju novca.