Đurđica Bjedov nije došla u Mexico City kao favorit. Đuke je bila plivačica svjetskog ranga, ali i plasman u finale na obje dionice u plivanju prsnim stilom bi se smatrao sjajnim uspjehom. U atletici i plivanju, elitnim olimpijskim sportovima, pobjednička postolja su bila za sportaše s atletskim stazama i bazenima, s trenerima i sportskim programima.
Zato je tadašnja Đurđina zlatna medalja na 100m prsno odjeknula kao svjetska senzacija. Kako smo bili sretni! Milijun puta sam vidio snimku te utrke. I točno milijun puta iznova me ganuo prizor u cilju. Netko je Đurđici doviknuo da je pobjednica, a ona je, ne čuvši dobro, upitno uprla prstom u sebe, a onda nekoliko puta niječno odmahnula rukom: ne, to ne može biti!
Nemam fotografiju; čini se da postoji samo TV snimka, a kažu da se ovih dana vrti u nekom predolimpijskom clipu. Ali, kao da imam. Za mene, taj je trenutak oličenje Olimpijskih igara. Prizor sportskog pothvata, skromnosti i čestitosti u jednom.
Puno je Olimpijskih igara od tada održano. Bilo je puno legendarnih borbi i pobjednika. Politike, terorizma, bojkota, arhitekture, dopinga, medija, propagande, biznisa. Puno i naših blistavih uspjeha i velikih šampiona poput pokojnih Matije, Mate i Dražena.
Evo, dolaze i nove. Točno takve će biti kakvi smo i mi danas. Nešto lijepoga će ipak donijeti unatoč novčanom pogonu, brzopoteznim transferima državljanstva i svim besmislenim političkim i komercijalnim spletkama. Sad je novo vrijeme i nema smisla mjeriti ove Igre starim mjerilima. Prihvatit ćemo nova (samo smo ih stvorili) i uživati u Igrama. Navijati za naše. Diviti se novim šampionima. Pa ako pamtimo sport kakav je nekad bio, to je privilegija, ne prepreka. Ja pamtim skromnu i srčanu Đurđu Bjedov i to je moja privilegija. Ona njezina pobjeda, njezin upitno uprijet prst i nevjerica moj su ideal Olimpijskih igara.
PS
Bit ću jako zahvalan svakome tko pribavi fotografije ili snimku.
Post je objavljen 04.08.2008. u 00:02 sati.