How many really know what love is?
Millions never will
Do you know until you lose it
That it's everything that we are looking for
When I wake up in the morning
You're beside me
I'm so thankful that I found
Everything that I been looking for
Ležim u krevetu i gledam u strop. Sjetim se tebe. Duboki uzdah nesvjesno prelazi preko mojih usana. Sama sam doma, svi su me napustili, frendice, čak i roditelji. Ne bih to ni primijetila da ne osjećam da fali jedan veliki dio mene, a to si ti. Kako bi bio sretan da si ovdje sa mnom, u praznom stanu. Kako bi se samo zavukli u krevet i izvodili gluposti. Kako bi te gledala onim zaljubljenim pogledom kojeg nazivaš bedastim. Prolazila bi rukom po tvome licu, po kosi, i šaptala ti lijepe rijeći. Onako kako mi to znamo raditi usred noći, kada ih mrak u sobi, te mali sjaj mjeseca čine još romantičnijim nego što jesu. Kako bi me probudio kada bi sanjao nešto loše, pa bi se htio uvjeriti da to nije stvarno. Gledao bi me još uvijek uzrujano i u nevjerici, mada bi ti objasnila da se to nije dogodilo, da je bio samo san koji će uskoro biti zaboravljen. No tada bi htio da se čvsto, najčvršće što mogu stisnem uz tebe, jer to je jedino od čega bi se u tom trenu osječao bolje. A ja bi se privila uz tebe dok se ne bi stopili jedno uz drugo svakim dijelom tijela, i promatrala te kako se polako opuštaš i toneš u san. A sada ne mogu zaspati. Nema tvog ramena da položim na njega glavu, da te zagrlim, i da sasvim mirno, spokojno i sretno utonem u san. Jer najlakše mi je zaspati u tvom naručju. Ti toliko voliš kada stavim glavu na tvoje rame, voliš kako mi je malo potrebno da zaspim pored tebe. Voliš kada se probudiš ujutro, a ja ležim pored tebe sa knjigom u rukama i pokušavam učiti. Iznenađen si što se nisam htjela odvojiti od tebe. Ni nisam. Nekako su ekonomske računice lakše probavljive kada svako malo mogu pogledati u tvoje neodoljivo lice kad spavaš mirno i slatko kao beba. A ja trenutno pokušavam na silu zaspati. Da si ti tu, ne bi mi bilo do sna, nego do naših nočnih razgovora. Jer tada bi se uvijek jedno drugome povjeravali. Obavezno bi me pitao gdje se vidim u budučnosti, što želim od života. Rekla bi ti da se vidim kako dolazim doma nakon napornog radnog dana, a ti me dočekuješ, i skupa se odmaramo na kauču, i pričamo i mazimo se... A onda bi me pitao zašto u toj slici nema i djece. Došla bi i ona, ali malo kasnije, rekla bih ti. A ti bi ih htio odma. I onda bi nastala dulja rasprava....
Dižem se i kuham si kavu. Ispijam ju polako, ali opet sama. Da si ti tu, sjedili bi za stolom satima i opet pričali, smijali se, a ti bi mi ponovo napunio šalicu. Samo da se ne dignem od stola, od tebe. Privukao bi moju stolicu bliže sebi, da se mogu nasloniti na tebe. I nakon nekoliko sati ispijanja kave došlo je i vrijeme ručka. Sada bi me pitao što ću ti kuhati. A ja bih uvijek imala nešto protiv tvog odabira, i htjela nešto na brzinu, jer se tada ja ne bi htjela odvojiti od tebe. A danas nemam teka, čak ni ne osjećam glad u želucu, pa ne mislim kuhati čak ni na brzinu.... Stoga nestrpljivo isčekujem tvoj poziv. Trajat će samo par minuta, što nije ni usporedivo sa onih naših tri, četiri sata bez prestanka, no ipak ću čuti tvoj glas. Ipak češ mi tepati, ipak češ mi šaptajuči reći koliko me voliš, jer znaš koliko me usrečiš kada to napraviš.
Spremam se za posao. Nekoć bi išla pješke samo da mogu i to vrijeme iskoristiti na razgovore s tobom. A sada ni to ne mogu, stoga se žurim. I kad već i izguram to vrijeme na poslu, neprestano misleći na tebe, na izlazu se opet sjetim tebe, tražim te pogledom, kao onaj dan kad si došao pred mene. Ali nema tvojih očiju da me nestrpljivo isčekuju. Nema tvog osmijeha zbog kojeg mi je toplo oko srca. Vadim iz džepa mobitel. Poželim te nazvati da mi praviš društvo, no opet se sjetim da ne mogu. A tada se on oglasi već jako dobro meni poznatim zvukom poruke. Od tebe. Slatko i duhovito, barem se trudiš da budu takve. A na mom licu se pojavi osmijeh. Dok sama stojim na stanici busa, a hrpa ljudi oko mene, i dalje se smješim. Kao oni ljudi koje čudno gledaš kako pričaju sami sa sobom, tako se tada osječam. No nije me briga, jer ja znam što je izmamilo toliki osmijeh na mom licu. Ti.
Svi komentiraju i analiziraju tu našu udaljenost. Pa čak ni nas dvoje nismo izuzetak. Svi kažu da je dobra stvar. U jednu ruku su u pravu. Pogotovo kad mi kažeš da si tek sad shvatio koliko me zapravo voliš, sada kada si tako daleko, daleko od mene. A tada se sjetim koliko te još dugo neću vidjeti. I sama ta činjenica još uvijek izaziva suze u mojim očima. Da, dobra je udaljenost, ali rado bi prespavala zimski san do trena tvog povratka. Jer ti si postao moja potpora, moja osoba od povjerenja, moj oslonac, moj najbolji prijatelj... Ti si mi postao sve. A sada te nema....
So every time you hold me
Hold me like this is the last time
Every time you kiss me
Kiss me like you'll never see me again
Every time you touch me
Touch me like this is the last time
Promise that you'll love me
Love me like you'll never see me again