Pišem, eto, tek tako.
Prije svega, da se uvjerim da još uvijek znam sa istom djetinjastom strasti povlačiti crte po papiru i magično ih povezivati u riječi kojima, tek pošto su otjelovljene preda mnom, dajem smisao.
Riječi s naknadnim smislom - paradoksalno, zapravo smiješno.
U svakom novom odnosu gubimo sebe i pretačemo stavove, misli, nade i planove u zamišljenu simbiozu kojoj život, vrlo, vrlo vjerojatno, udahnjujemo samo mi.
Vidiš, mali moj...zato se tako puno bojim skakati. Zato što, as I grow older, ponor preda mnom zjapi sve više. Svaki put kada se odlučimo dati, dati bespoštedno, ma makar i djelomično, treba zakoračiti u taj ponor. A ja sam već u fazi da se bojim gledati put dolje, baš kao netko tko se boji visine i pogled dolje mu znači - smrt. Ili skamenjenje.
Što se u tom pretpostavljenom ponoru nalazi?
Kako to saznati?
Vjerojetno samo kakav duh, kakav mali, beznačajni demon. Al' ja mu se bojim pogledati u oči, u istinu stvari.
Post je objavljen 03.08.2008. u 16:32 sati.