nastalo 11. studenog 2007. u mirnom kutku moga doma…
˝…ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije…jer fališ mi do bola i znam da bit će još i bolnije…jer svaka ljubav nova ruši vjeru u tebe…ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije…˝
Započinjem stihovima jer su baš istiniti…L Osveta i ponos… Grozno je oboje, a ja sam isto pogriješila u mnogo toga… A ponekad i za mene nikne lažna nada…heh…J I tako… Ne znam šta bi napisala pa onda pišem bezveze…iako nije bezveze…istina je…bolna, ali jest istina…L…!!!! Ko zna otkad nisam pisala i sad se opet vraćam s ovako teškim riječima… Samo me ne podsjećajte na objekt…molim vas!!!!! To moram zaboravit i ne smijem ponovit jer mi je to bila škola… A znate šta, ljudi? Cili život vam je jedna velika škola, svaki dan učite na greškama (svojim ili tuđima…nije bitno) i učite nešto novo…i…gubite ili pobjeđujete…i idete ponovo…takav vam je svaki dan…tako različit, a tako jednak…
A što je sa izgubljenim bitkama (hvala na onoj pjesmi…J) ? Prihvaćate li poraz ili ne? Uspinjete li se ponovo ili gubite svaku nadu?... Kako tko! Ovisi o ljudima… I ne želim nikoga savjetovati jer ne znam ni sama sebe…heh…pa onda nemam nikakvo pravo suditi o drugima!
A ako mene pitate, ja vam rijetko pronalazim novu nadu… Često padam…to da! Ali to da se uspinjem…teško…jedino ako baš u nečem nalazim neiscrpan izvor snage…ili u nekome…J
Ahhh…vjerujte mi da mi je ovo šta sad pišem jedino pametno šta sam danas uspjela napravit…i ove tužne pisme šta ih sad slušam su moja snaga da otvorim dušu…bolje reći, ključ koji mi pomaže…Moram priznati da mislim kako sam uspjela zakoračiti u realni svijet i mislim da je djetinjstvo za mene prošlost…možda malo tužno sada zvuči…jer i je…vidim da je teško živjeti u realnom svijetu koji je nemilosrdan prema svima…i meni kao i drugima… A neki su srećkovići…uvijek ih ima… nažalost ili nasreću???...Hmmm…teško pitanje… Što još imam za reći??...Sutra idem opet u školu…a mislim da ću usnuti s tugom u srcu, bolom u duši i suzom u oku…Kao i prošle nedjelje kad sam u glavi vrtila film koji se već prikazao i koji je davno završio…a ostao je uspomena u mojim mislima…i zakopan negdje duboko u srcu… Jedva čekam ponovne zlatne konce litnjih zora…jedva čekam ljeto, o Bože moj!!!!! Znaš kako mi je grozno sad ovako kad se smrači u pet popodne…a je sam tada u ljeti provodila najljepše trenutke…i ne bih željela da ovo netko krivo shvati…Evo, evo…već plačem…L Ali vratit će se ljeto i…bit će dobro…jel tako, Bože? Reci da je, molim Te…!!!!!L
Ja sam strašno vezana za more…more i zoru na moru…onu jutarnju bonacu i miris friške arije…a i za Dalmaciju jer mi ona pruža sve to…mmm…riva…kamen u moru…ribari u ranu litnju zoru…i vidiš lagane zrake sunca kroz ponistru kako te bude i zovu vanka…da osjetiš miris mora…da zagrliš more prije svih…prije buke i vreve…da šetaš kroz tišinu i mir…da uroniš duboko u čisto, bistro, plavo Jadransko more…najljepše je… Može li mi netko to dati?????? LL Nažalost…moram živjeti u stvarnosti… Ponekad mrzim svoj život…i ja bi da bude ko nekad…jer sada nije više tako kako je bilo…ja bih vratila vrime… Ja bih živjela kao nekad…i volim ono nešto starinsko…to postoji u meni oduvijek…i hvala Bogu što se mogu izražavati riječima, tj. pismeno…Moram priznati da se malo bojim budućnosti…malo me strah…malo previše…možda nema razloga…al kad se ja uvijek nekako vraćam u prošlost…kad je prošlost moja zapravo bila predivna…ne mogu se požaliti… I fale mi ona druženja..staro društvo…sad su se svi udaljili…grozno…i teško mi je dok ovo pišem…L Da, da…plačem…Nedostaje mi sve…sve…!!!! L Mislim da sam vam izrekla svoje srce u najkraćim crtama (iako se to možda i ne čini…) i malo mi je lakše…a ustvari nije…još mi je i gore jer sam sada probudila stare rane…koje me sada bole više no ikad…Idem sada polako jer ipak ja živim u realnosti… J Eto, hvala na strpljenju i na pruženoj prilici za otvaranje moga srca…Hvala…! J
Post je objavljen 03.08.2008. u 10:56 sati.