Rekli su mi neka ne plačen šta je prošlo već da buden sritna šta se uopće dogodilo i šta je trajalo neko vrime. I jesan, sritna san i zahvalna Ti, Bože šta si mi podarija trunku sriće da mi baren malo ulipšaš lito. Ali život stvarno nije pravedan. Samo se nadan i virujen da će jednog dana sve doć na svoje i vratit se svakom ono šta zaslužuje. Molin Te, Bože! Tila bi još zafalit svojin muškim prijateljima koji su mi ulipšali duge dane ovog lita. Fala van, lipi moji! Imat i jednog muškog prijatelja ponekad je puno bolje nego imat miljon prija. Oni te neće tračat, izdat, a pomoć će ti kako god znaju i uvik će bit uz tebe šta god ti napravila. Ja ih iman više od jednog i volin ih ka braću i znan da će me uvik štitit i čuvat i izmamit će mi smij na lice kad buden u najgoroj mogućoj situaciji. Fala Ti, Bože šta postoju tu za mene i ovo malo vrimena šta su bili samnom značilo mi je više nego išta. Ovo lito san stvarno prošla sve i da nije bilo njih…sve bi ovo već odavno kvragu ošlo, tj. ja… Bila san spremna učinit sve samo da prestanen patit, ali moja vira je bila jača, a i imala san osobe koje mi nisu dale da oden… Bože, još te molin snage za svaki sljedeći dan koji dolazi jer ću teško moć sama bez njih. Evo i sad plačen jer znan da odlaze, da idu ća… Mislila san da ću bit jaka, ali teško podnosin rastanke. Našla san uzor u životu, osobu koja je ostala jaka unatoč svin olujama koje su je zadesile, čvrsta i postojana, snažna…koja mene tješi umisto da ja nju. Ona ne da da je išta skrši jer zna da ima razloga za borbu, pronalazi ih! Ne znan kako ću preživit ovu zimu, ali znan da ima onih kojima je teže. Bože, virujen da ćeš mi pomoć…
Virujen da ćete se vratit, virujen u naše prijateljstvo i ljubav
Post je objavljen 03.08.2008. u 10:53 sati.