"Evo, ja ću zaliječiti njihovu ranu, ja ću ih iscijeliti i ozdraviti i pružiti im obilje istinskog mira." – Jer 33, 6
Svi smo svjesni da Bog postoji, ali jesmo li ga svi pustili da uđe u naša srca i naše živote. Tako smo i mi živjeli. Išli smo na sv. Mise, ispovijedali grijehe i primali sv. pričest. No, nismo u potpunosti shvatili značenje odlaska na sv. misu i slavljenja Gospodina. Sve se to promijenilo prije par godina.
Supruga je bila u 8. mjesecu trudnoće, život nam je bio više nego lijep. (Tek smo poslije shvatili da smo bili ispunjeni zemaljskim zadovoljstvima, ali ne i duhovnim.) To jutro nam se sve počelo rušiti, ali na kraju to ipak nije bilo rušenje naših života već rast i izgradnja u Gospodinu.
Kao i svako jutro, otišao sam na posao ostavivši kod kuće suprugu sa osmjehom na licu. Tek sam počeo sa svakodnevnim radnjama na poslu kad me nazvala supruga i rekla da moram doći jer je dobila krvarenje i da hitno moramo za Mostar u bolnicu. Pošto je trudnoća bila visokorizična, život moje supruge i našeg djeteta je bio ugrožen, a i liječnici su nam to kasnije potvrdili. Svaka minuta nam je bila važna. Trebali smo stići u Mostar, a kroz glavu nam je prolazilo što će biti, hoće li doktori biti u bolnici, hoće li operacijska dvorana biti slobodna – jednostavno smo razmišljali hoće li sve dobro proći?!Tada nam je došao glas sa riječima: "Doista tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onom tko kuca, otvorit će se." (Lk 11,10) – i samo smo rekli: Gospodine u tvoje ruke se predajemo! Poslije smo shvatili da je već tada Gospodin bio uz nas i da je čuo naše riječi; Jutri obično bude gužva na putu jer ljudi idu na posao, ali ispred nas nije bilo auta; hauba na autu je bila otkačena, ali se nije otvorila (Gospodin ju je držao zatvorenom); u bolnici nas je dočekao otvoren lift koji se pokvario čim smo izišli iz njega i dočekao nas je tim doktora za koje su nam rekli da je najkvalitetniji iako nije bila njihova smjena.
Nakon mjesec dana od poroda liječnica je na kontrolnom pregledu ustanovila da je naša beba anemična. Propisala joj je lijek i naručila nas za dva tjedna na ponovni pregled. Počeli smo davati našem djetetu taj lijek, koji je tako teško prihvaćala i podnosila i nadali se da će sve biti uredu. Nakon dva tjedna na ponovnom pregledu njena krvna slika nije bila ništa bolja. Liječnica je savjetovala povećanje doze lijeka jer ako se krvna slika ne popravi da će biti potrebna transfuzija krvi. No, moj muž i ja smo odlučili prestati davati lijek i s vjerom u Gospodina: "Ja, jesam Jahve, osim mene nema spasitelja." (Iz 43,11) – otišli do fra Nikole. On je položio svoju ruku na glavu našeg djeteta i molio. Dok se nad njom molio, ona se stalno smijala i gledala u fra Nikolu. Nakon tri tjedna ponovno smo otišli na kontrolu u Mostar i nalaz je bio više nego dobar da je liječnica bila iznenađena.
Hvala Gospodinu…
No, tu nije stala Gospodinova ljubav i milost. Imamo još jednu curicu . Ona je godinu dana stalno imala upale grla i svako mjesec i pol pila antibiotike. To nas je jako zabrinjavalo kao i njenu liječnicu. Prilikom jednog pregleda otkrila je da ima povećanu slezenu, a kao uzrok je navela antibiotike koje je često pila. Po njenim uputama kako bi bili sigurni u ispravnost postavljene dijagnoze otišli smo izvaditi nalaze i slikati slezenu. Nakon obavljenih pretraga i slikanja nažalost bilo je onako kako je liječnica rekla. U vjeri u Isusa ponovno smo otišli fra Nikoli da se moli nad njom. Nedugo nakon toga otišli smo u Mostar napraviti pretrage. Otišli smo puni vjere u Boga i Isusa da će nalazi biti uredni i na našu radost slezena je bila normalna, a nalazi uredni.
"Slavite Boga jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova." (1 Ljet 16,34)
Draža i Ivica
Post je objavljen 02.08.2008. u 23:53 sati.