Nikad viče.
Nikad se više skupina djevojčica od 3. do 6. razreda nece zgražati mojem razdvajanju trepavica zihericom u ženskom wcu nižih razreda dok ćemo se Berny i ja samo ceriti.
Nikad više necu kvalitetno provoditi dramsku i engleski čvrsto spavajući na Teninoj torbi.
Nikad vise necemo voditi zagrijavanje na Marilyna Mansona.
Nikad više fikus nece silovati Veru.
Nikad više začuđeni prolaznici kroz prozor neće vidjeti nekoliko tinejdžera kako voze bicikle po učionici.
Nikad više začuđeni prolaznici u tkalčićevoj oko 10 ujutro necće vidjeti dvadesetak djevojaka u trenirkama kako iz opatovine bježe
iza Melina.
Nikad više nasi srzovi sa Sorićkom iako nam nije bila raskna.
Nikad vise Mirko nece vješto skreuti profesora sa zadane teme pitanjem tipa: "Jooj profesore ste gledali tekmu jučer?"
Nikad više necemo slušati Lobotomiju na likovnom.
Nikad više koke neće blebetati o IVORU.
Nikad više Predo neće spavati iza ormara pod tehnickim i
Nikad više neće po stoti put nakon sata
morat sa klupe brisat ljude koje je nacrtao.
Nikad više Jenny Bezjakici neće reć
"Ako se njima to ne sviđa nek si to zabiju u šupak".
Nikad više Buga nece cijeli sat cmizdriti neimpresioniranom
Petrociju pored stola.
Nikad više Hana nece glasno protestirati protiv TIH ODVRATNIH DEZIĆA nakon tjelesnog.
I nikad više nekim sucajem 20 cura od njih 28 neće imati mengu u isto vrjeme, i to baš na dan odgovaranja odbojke.
Nikad više GRANIČAR.
[Entuzijazam.Vrištanje.Psovke.]
Nikad više RASKA.
Prepucavanja s raskom.
Raskine propovijedi.
Nagli zarazni napadaji smjeha pod srzom.
I nikad mi više raska nece indirektno pokusati objasniti da
prvo trebam postati katolik da bih bila dobra osoba.
Nikad više Hrana pod njemackim.
Fotosessioni na košu za smeće ispred zbornice.
Pogo pod odmorom.
Destruktivni nagoni. [Pločice.Zid]
Monikini šalabahteri.
Švercanje u kuhinji.
Napastovanje Ive.
Andrejini kroasani i antunova kola.
Nikad više Tomo Butina.
Uspomene blijede.
Ali nećemo zaboraviti.
--
Nisam o rastanku napisala srcedrapateljan stunning post.
Ne da nisam htjela. Nisam mogla.
Nesto me sprečavalo da se raspisem o zadnje četiri godine, iliti osam za nas starosjedioce.
Nesto me sprečavalo da napisem sve sto osjećam. I koliko ce mi sve nedostajati.
Neke moje drage frendice izbrisale su svoje blogove. Ne sumnjam da sve imaju svoje razloge.
no ja (ovaj put) to necu napraviti. [citajte svi,boli me.]
jer cemo mozda za pet šest godina naletit na Almin stari blog iz tinejdžerskih dana.
Procitati ovaj post. I ponovo.nakon tolko godina.
Sjetiti se.
Graničara.
Horny fikusa.
Destruktivnih nagona.
I Monikinih šalabahtera.
Post je objavljen 02.08.2008. u 14:18 sati.