Ponekad sam tužna. Ponekad sjetna. Uglavnom, ipak, sretna i vesela. Često ne pokazujem svoju tužnu stranu. Ne želim da drugi vide moje suze. Jednom su mi rekli da nikad nikome ne kažem gdje me najviše boli jer ljudi su takvi da će te dirnuti upravo tamo gdje najviše te boli. Ali ponekad je tešku svu težinu nositi u sebi. Ipak, suze najčešće zadržim za sebe. Za tišinu i mrak svoje sobe. Nekad sam i to dijelila s nekim. Dijelila i radost i tugu. Svaki svoj najmanji i najveći strah. Vjerovala.
Čini se kao da se ništa promijenilo nije. Ljudi su i dalje ostali isti. Radost i tuga se izmjenjuju. Strahovi su i dalje tu. A vjera? Vjera u ljude? Vjera u ljubav?
Kako nakon izgubljenog povjerenja opet vratiti vjeru u ljude? Vjeru u čovjeka? Vjeru u muškarca?
I dalje vjerujem u ljubav. Onu pravu, iskrenu, čistu, strastvenu. Ne onu iz filmova. Onu iz života.
Jer ja se ne budim ujutro našminkana. Ja se ne budim ujutro s opranim zubima. Ne budim se ujutro s „kao razbarušenom“ kosom. Ja se ujutro budim najčešće s podočnjacima, zube tek moram oprati, a kosa mi je zaista kao lavlja griva dok je ne dovdem u red. E, u takvu ljubav vjerujem...da onaj tko će se probuditi kraj mene takve, da će me moći pogledati, zagrliti, poljubiti...i da ću mu još uvijek biti najdraža. Ne živim u zabludi da mu moram u tom trenutku biti najljepša...ali da zna učiniti da se osjećam posebnom i najljepšom..njemu najdražom.
Post je objavljen 02.08.2008. u 13:57 sati.