Pregled posta

"SMS" prijatelju...bye bye friend :(....my legacy of Luka... ili kako prek poruka izgubiti prijatelja

Dogovorih se sa Lukom da se nađemo danas u pola sedam u podne na autobusnom kolodvoru u Samoboru. Kako mi je mama na putu, zvala nas doma i čujem se s mamom, te zaboravio staviti na mob dvije pjesme od grupe Kamelot, Rise of Mephisto i Wings of Despair. Baš kada se spremam krenuti od doma sjetim se toga i požurim se staviti, no zablesiro se i čekao sam da se opet cijeli digne. Do kolodvora mi treba..12minuta, tako negdje, vjerujem da mogu i za devet minuta stići. Baš kad smo se trebali naći ja mu pošaljem poruku "Tek ću sad krenut, morah recitirat stvari!" (recitiram koristim u više svrha). Pošto smo se dogovorili izalazak na stari grad - krenem na stari grad. Zamišljam si kako će se vjerojatno iznenaditi ako nije čuo njih, te nakon obilaska staroga grada, vidim da nema nikoga. Idem ga zvati. Odbije poziv. Meni čudno... primim SMS na staru Nokiju, glasi: "Sad zovi". Vidim, imam još jednu, došla prije osam minuta:

"Gle ja neznam ali me zanima.al ti mene smatraš totalnim kretenom?"

Ja sam ostao wtf, nazovem ga i pitam ga di su, ja sam na sta* - "je, sada te zanima gdje sam..." bio je rekao kako sam gori od *dva imena (jedno je bila "Dina", sad se sjećam, ako ispravno)*, da su mu barem rekli u facu svoja mišljenja - sad, mislim da je rekao zabadam nož u leđa... kratki poziv i prekinuo je.

....what?....

Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Nije bilo baš hladno, ali hladni zrak kojeg sam udisao je bio toplina. Z*..Kako? Zašto?
...Nož u leđa, lažem u lice (neiskren)?

...na blogu nisam ništa pisao, osim možda u kratkim crtama, nisam siguran, no napisati ću...blog je nešto tko može svatko čitati, no ovo nije da se pročita već... meni nije jasno...u biti, toliko mi je jasno da sam... Tužan.
Nož u leđa, laganje u lice me je...duboko pogodilo...sad će oni koji imaju volje čitati saznati i zašto... .... ... ...


Imam tri upitnika nad glavom... What? Da ja crknem? Da sam gad? Tebi lažem? da te smatram idiotom? Da ti ja molim te lijepo uništavam život? Crknut ću kad ću postati zao jer se takvog nemrem zamislit. Ne djećam se kad sam ti zadnji puta lagano. Da sam gad kako kažeš, i da ti uništavam život, JEL BI TE PRIMIO POD KROV U SVOJU SOBU I TROŠIO --SAV-- SVOJ DŽEPARAC DA TI KUPIM SENDVIČE? BI LI BIO NOĆIMA VANI S TOBOM I SLUŠAO TE I PRAVIO DRUŠTVO KAD TE MAJKA ODJEBALA NA CESTU? DA SAM GAD GAD KAKVIM ME SMATRAŠ BIH BIO TAD BIO POTUČEN OD TUGE MISLEĆI DA SI SE UBIO, KAD SAM DOBIO INJEKCIJU ZA SMIRENJE DA DOBIJU IZ MENE DA KOJI SE KURAC DOGODIO?? BI SE DRUŽIO S TOBOM DA MI NISI TAKO BLISKI PRIJATELJ PIČKA TI MATERINA!!?? ZATIM TE POZVAO KOD SEBE DOMA NA FUCKING DANAŠNJI DATUM PROŠLE GODINE I LAGAO VOLJENIM MI RODITELJIMA I MALO NOVCA KAJ MENI I SESTRI OSTAVILI DA I TEBI KRUH I MESO KUPIM?? TADA SI ME OPET DVA PUTA PREPAO NA SMRT! TRAŽIO SI ME DA TE ŠTAPETINOM UDARIM KAD SI SE POSVAĐAO SA PETROM (da ne spominjem koliko sam se trudio da vam pomognem oko veze no izgelda da ti niti ništa ne znači u to vrijeme) I PREDA MNOM SE UDARIŠ U ZATILJAK SVOM SNAGOM I SAMO SE ZDRESKAO BEŽIVOTNO NA TLO? TO ME DOSLOVNO PSIHIČKI UDARILO I HITNU SAM ZVAO I DAN DANAS ZNAM IMAT NOĆNE MORE OD TOGA NEZAHVALNI KUJIN SINE!...pa si u mojoj kuhinji uzeo nož i zaprijetio da ćeš si žile razrezat ako te Petra ostavi. Tamara i ja smo ti oprostili. Ja sam ti oprostio. Bio si vraški težak za podnosit tad,ali oprostio sam ti, volio sam te dub...

...duboko kao prijatelja, kao brata. Ljubavna afera se prekinula, nisi uzimao ljekove za srce i nisi mi se javljao i oept me čopilo da si mrtav i u punom autobusu sam počeo RIDATI!! Zbog brige da si dobro znam sam reći NE svima da k tovjoj blizini odem, tad-ljubljenoj curi rekao ne (bol). Dolazi nova godina, prekinuo si ljubavnu aferu i..kao da si se preporodio, veseo... Ima još toga, ali da to napišem, to je već bijes, i tvoj "frend koji ti laže u facu i uništavaš ti život" dan danas ima premalo snage da ti kaže kako si se emovski ponašao i kako se, ovakvim radnjama i razmišljanjima, stavovima i ponosom, te najviše nerazumijevanjem, sam udaljavaš ljude od sebe, Luka ti nemaš najjadniji život na Zemlji. Sad sam ja u tvojim očima (prije poruke) još ejdna priajtelj koji ti je kakti zabio nož u leđa. Sad kad vidiš kako sam...razočaran.. užno osjećam,kada si tako nekoga optuživao, ne zna se kako da ti se odvrati. Teško te je razumijeti,tj.veoma lagano,ali se uvijek tvrdogalvo postaviš. I,za kraj,i drugi imamo valstite živote i probleme i ne možemo biti uvijek tu za sve i *neka riječ, ne znam koja* kada očekuješ dr.sebi tako. Sada je djelo nerazumijevanje po mom mišljenju. gdje god da te noge nose od sada nadalje, nadam se, pomolit ću se još jedamputa, da ti je ova poruka otvorila oči i da obzinije hodaš po putu svog života. No,ako želiš pomirenje sa osobom koja ti nijedamputa nije zabila nož u leđa nit okrenula svoja, bit ću doma kasno uvečer,ruka i prsa mi se tresu i trebam šetnju.
Živio.

On:
bogati bubek jedan.nije ljepo kada je covjeku teško jel?welcome u moj svijet.ja tebe više ikad nezelim vidjeti.sve ono kaj si nabrojao ja sam se ispricao.a tvoj pravi pokazatelj 'frenda' je kasnjenje od 40 min.(medu ostalog)bez srama.ato sto si napisao da sam kujin sin cu ti glavu rastrgat na komade i poslat postom miji u split cim te vidm na cesti.slobodno pokazi ovu sms tatici seki il muriji i slobodno se cudite kako sam uzasan.i vi ste jednako uzasni samo sto to neznate jer niste prozivjeli ni 10% onog sto sam ja morao proc zbog ljudi poput vas

..Jesi, ispričao se jesi, no izgleda da si zaboravio na sve to...ili ne mariš, zadnje što želim pomisliti je da si nezahvalan na činjenici što sam bio spreman dati život za tebe i ako je to tebi tako loša...osobina, osjećaj, da ti je to nešto grozno, ja... meni je tužno da to netko tako shvaća. Imam mali feeling da se onaj "među ostaome" odnosi kada nisam išao uvijek van i govorio ne, da imam posla - to ti je bila i istina...što mi sada dozu humora daje jest činjenica da svkoj osobi kojoj nisam rekao i jednu laž i za koga sam se najviše brinuo/bojao, da se tako odmakne od mene...tvoja odluka, neka leži. Ako ti ja nisam bio dovoljan prijatelj...pa, rekao bih nadam se da ćeš naći nekoga tko će ostati s tobom i dalje te dobro gledati nakon ovakvih ili sličnih događaja, no to bi značilo da bi ti se opet događala sranja i to ti onda neću zaželjeti, već ću samo napomenuti jednu stvar - ti si okrenuo leđa ovoga puta priajtelju, a ne on tebi.


Objašnjenje SMS-a, pratim spomenute detalje i malo općenito:
Luku sam upoznao početkom drugog razreda srednje škole. "Napokon neki alternativac!" pomislih. Kako je samo informiran, recitira znanstvene činjenice kao iz dlana, stavovi u životu su mu tak.. pravi! Još i pjesme piše!
Bio sam oduševljen...
Počeo sam se družiti s njim, sjedio s njim u klupi, razmjenjivali radove, pjesme su mu bile odlične, nismo niti učili i znali smo recitirati profesore. Radi njega,tj.s njim sam počeo izlaziti van - na kave. Prije mi je bilo nešto nepojmljivo otić na "kavu" s...sa skoro ikime, i dan danas se držim da se rađe okupe ljudi, ekipa, osobe, te se kupi piće u dućanu, pa se ode nekamo van u prirodu ili kod nekoga doma, meni je zabava veća i jeftinija je...
Uglavnom, postali smo baš dobri prijatelji. Za kraj polugodišta se čak obadvoje obukli komplet u crno i harali školom...predobar osjećaj , biti zajedno sa osobom i zabavljate se, razumijete se...
Došao je kod mene, priznajem, a i napisao sam da sam bio veoma nesposoban pokrenuti svoj blog, te je dolazio kod mene...čvrsto sam se sprijateljio, prvi frend sa kojim sam...harao uokolo. Imao sam prijatelja, no on je jedini bio samnom, tako reći - Marin je u Zagrebu, kao i ostatak ekipe koju imah imam) tamo. Prijatelji iz djetinjstva više nisu bili "to", promijenili su se veoma, te se nismo družili i tako sam samo s njime bio. Rastužilo me kada biva izbačen iz škole, nisu ga ocijenili "jer nisu imali vremen", a profa onda priča sa jednom učenicom. Čak sam smanjio negativne emocije prema cajkarošima.
Kako je..otišao, bilo mi osamljeno sjediti sam u drugoj klupi sredina. Desno mjesto uvijek ostavljah slobodno i stavio torbu, tek toliko da dobijem dojam da je zauzeta.
Kroz vrijeme se viđao s njime izvanškolsko kada smo uspijeli naći termin. Očuh mu se posvađao sa njegovom starom, pa su ona, baka i on završili na cesti. Tako me šokiralo saznanje dok čitah to 18.4.da sam ga odmah zvao i nagovarao da ode spavati kod mene, da ima mjesta, cijela fotelja na rastezanje. .. ne trebam govoriti kako mi je bilo drago što sam mu pomogao. Zajedno smo pisali, svaki zasebno, svoju priču. On svoju objavljuje na svom blogu (link& link), a ja djeliće pisah (link). Heh, kad me prva cura ostavila i bio utučen, išli smo kasno u noć u grad i imali fotosession, sliku gledate svaki puta kada otvorite blog... on je slikao sliku. Kada smo išli na parkour sa Bišćanom i Pogyem.
Tad polako dolazi prvi pravi strah.

Bio sam na praksi, pekao ćevape , kad mi pošalje poruku, zahvaljuje se što sam mu bio tako dobar frend i bio uvijek za njega. Iz same poruke su žarili loši osjećaji...odmah sam ga nazvao, no nije se javio, pa je on mene...ništa se nije razlikovalo od SMSa osim njegovog žalosnog, uplakanog glasa. Bacio sam mobitel, zaboravio na ćevape i skršil se na koljena, na pod. I prije su ljudi nestajali iz mog života, zauvijek, no njegov me...duboko dirnuo. Uplašena (i iritirana) šefica mi dala vode i šećera da me smiri, tata je došao po mene, u ambulantu na injekciju za smirenje, tata zvao policiju i došla je... Otpeljao me do Lidije i zagrljeno smo tugovali za nestankom dragog prijatelja. I sestra je bila tužna kada sam doma došao, akda se pokupih u krevet jecati i napisao sam pjesmu...eh, da se pridržah čišćenja sobe, sada bi sve pjesme imao na jednom kupu i enbi bio bed sada samo repisati riječi... Kad sam se našao s njim isto uvečerje, jedina osoba koju sam ikad jače zagrlio od njega je bila Sanda kada smo imali "reunion" na sve svete. Znajući da je živ (i zdrav) mi je pružalo toliki mir da sam skoro i zaboravio na oluju ranijeg djela dana. Čak smo na sladoled otišli prvi puta kada smo se opet vidjeli. Toliko sam...toliko sam želio vrijeme provoditi s njime da sam pao hrvatski . (u slučaju da čitaš, ovo nije optužba, već činjenica koja me nasmijala)

Ljeto... ako sam u sedmom mjesecu proveo i pet dana a da se nismo vidjeli. Stalno sam bio s njime, njegovom djevojkom te ljudima koji bi "zalutali". U Svibnju se želio ubiti jer mu je djevojka bila sve, kako sam gledao njihove svađe, molio sam se da ne dođe opet taj trenutak, bojao sam se. Vidio sam njihovo nerazumijevanje i stalno sa povratkom isti tempo. Pokušavao sam ih usmjerit, slušajući i jedno i drugo. Zakasnio sam...
Svađe su bile u uvod u osmi mjesec. Marin, cura i roditelji otišli na isti datum na more - 1.8.-20.8. Pozvao sam Luku kod sebe. Jest ćemo pola pola, a i imati će dovoljno novaca (u biti je bilo taman..oplijevili smo cijelu škrinju i potrošili do zadnje desetine novaca za nas troje)!

Drugi strah.
Neću govoriti niti sada što se se događalo, što je sve radio dok su se svađali (zna se tko). Kako je prošao pored mene u hodniku, mogao sam osjetiti tugu iz njega, dodirnuti je, kao da hodate i najednom voda koja curi, stanete u lokvu koja se širi... pratio sam ga van u jezi, ispitivavši ga koji mu je naum, njegova tuga kao da me vuče. Uzeo je u ruke štap za vrt, one debele, koji se zabadaju u zemlju i kasnije užetom il nečime date stabilnost nekoj stabljici. Bosonog, tresao se, nešto si mrmljao u bradu dok je u meni raslo zaključivanje ishoda. No smjer je bio daleko od očekivanoga. Okrenuo se prema meni, sav suzut i uplakanim ičima mi rekao: "Udari me!". Tad upoznao moment kad suze naglo prekriju oči u istome momentu. Da nas je netko gledao i da je osoba trepnula, vjerujem da bi pomislila da je propustila dijalog. Iz mene nije glas izlazio, tužni izdah (gubljenje daha) je progutalo sve riječi koje su govorile kako ne, da nema šanse...
"Udri me Filipe..molim te kao frenda.." zvučao je kao da mu je to... nešto grozno, mogao sam ga u tom trenutku usporediti sa jecajevima svoje bake nad lijesom pokojnog mi dede, njenog muža, dok ju moj tata drži i ne sjećam se da sam ga ikad vidio tako žalosnog, kao svog strica...
..Kad mi je stavio štap u ruke i rekao da ga mlatnem, uspio sam izvući slabašni jecaj ne. Ruke su mi se tresle kao da se smrzavam..još gore, umjesto hladnoće koja te okružuje pokušavajući ti probiti kožu i doći ti do srca, ovo je bila hladna vatra unutra koja je upijala sve u sebe, kao led koji se lomi tokom potresa, bivajući sve ledeniji i ledeniji, sve teži i oštriji, ne daje se potresu, no slama se...
Okrenuo mi leđa i pokazao prstima na svoj zatiljak "Tu. Evo tu me udari!", šmrcnuo je, i, na moje prestravljenje, nije bila tuga što mu je ovoga puta dominirao glas, već nada, molba.
"Ne ne ne" slabo sam izjecao šumeći, "molim te, nemoj..." Ruke su mi se tako zatresle da sam ispustio štap, okrenuo lijevo i zatvorio oči dok se udaljavao. Rukama sam si prekrio lice u pokušaju da se smirim i utjeram ga nekako unutra, da prekinem ovo, šapnuo jedan mali prayer i okretu spustim ruke... no nisam ih spustio do kraja - već je objeručke uzeo štap, bio na točki uzimanja zamaha. "Ne..." izustio sam u tom kratkom trenutku koji je tako dugo trajao..
...štap je sreo njegov zatiljak kao da su to dva magneta zvala jedan drugog, no spoj nije imao zvuk magnetnog "click". Imalo je zvuk kada nešto jako, jako udari organsko biće i možete taj tvrdi udarac, kao da možete osjetiti, realnije nego što će te naći ili čuti na televiziji. Uzme vam sve rezerve zraka koje ste imali.
Štap nije odmah počeo padati. Padao je prema naprijed kao odgurnute ljestve, polako, no čim mu se os više smanjivala, tim je brže padao,no trenutak je kao vječnost bio, dok besvijesno nije pao na zemlju,a štap kao jeka, kao sjena, imitirajući njegov pad.
Kriknuo sam njegovo ime kao nikad. Distanca od par koraka je jednostavno nestala, već sam mu pleskao lice, no bio sam sav slabašan, uplašen. Je li živ?!. Napipao sam jednom rukom mobitel u džepu, drugu nisam micao s njega, trebao sam imati osjećaj bila u njegovom vratu, taj božanstveni znak života....heh, dan danas ne znam, kada mi me javljeni operater oslovio sa gospođom, otkuda onaj gnjev iz mene iz toliko tuge, kako se uspio probidi tako siguran "muško sam". Kao od nikuda, kako došao tako nestao. Bilo me briga što nisam čuo do maloprije vesele susjede, njegov uzdisaj zraka samo je pojačao plač, plač u sreću i zahvalnost, olakšanje. Obećao je da će se smiriti, pomogao sam mu doći do ulaza kuće, do svoje sobe. Otišao sam se umiti, polako sam se punio olakšanjem. Disanje više nije bilo teško. Pustio sam suze dok se nisu povukle i ostavile vlažne kapke da se suše.
Sporo sam se odšetao do hodnika, sjeo za upaljeni kompjuter čiji je ekran na ugašenom screensaveru. Samo sam se sjeo, odmaknuo od stola i opustio. Ne znam koliko sam uživao u pruženom miru. Sestra se ubrzo vratila kući s treninga, a nedugo nakon toga, ponovna zapomaganja iz sobe...
Smireniji, tužno sam udahnuo i krneuo prema sobi četri metra udaljenu. Nisam niti do pola došao kada on izleti van i ravno u kuhinju, zeme mali ali oštri nožić, čvrsto ga stavi na zglobu dlana s kojim je držao mobitel u koji je tiho, tužno, odlučno govorio "Ako me ostaviš, ubit ću se, Petra! Držim, držim nož u ruci...".Imao sam toliko "svoje" svijesti da naslonih dlanove na sljepoočnice. daljnju dramu je sredila moja sestra. Luka se pokupio skup sa ruksacima i na biciklu u rekordnom vremenskom roku, pomirio se s curom, vratio se kasnije da nam se ispriča.
Sam znam kako ljubav zaboli kad hoće i depresivnoj osobi se mora samo pomagati dok ne dođe pameti, dok se ne smiri.

Prijatelj mi se napokon oraspoložio i kupih nam sladoed. "Sad znam zašto žene jednu sladolede u filmovima kad su tužne...gle kako pomaže.." na što se rasplakao na nekoliko sekundi i prije nego što sam mogao ikako reagirati, smirio se istog trena i bilo je sve u miru... slavio sam osamnaesti rođendan, došla nam policija zbog buke (osamaneasti i dvadeset i prvi zajedno... sheesh!)...i onda su prekinuli. Reagirao sam kao kada se prekine nešto na što ste se navikli - uz tu vrstu praznine, osjećao sam mir. Čisti mir i sreću kada se ljudi vratili s mora.

Mir je trajao nekoliko dana. Čuo sam da je dobio ljekove za srce i da ih ne uzima. Tu detalje neću jer nisu nimalo lijepi i rezultira mojim plakanjem u busu kojeg nisam nikako mogao smiriti, tri se dana nije javljao i prvi put da mi nije bilo ni traga jeli živ ili nije, kao vječita tišina s druge strane linije.
Treći put...treći put je na život došla pjesma iz samih dubina, još se mora dovršiti doduše jer je više-manje ovisna o spotu. Ako će i biti nešto od toga (let's hope so..)

Počinje mi treća školska godina. Kak ja opet u školu, tak ovi opet u vezu. Vrijeme je išlo veselkasto. Škola je ZAPOČELA dobro, moja veza išla, njihova išla, svi smo bili na kavama, zabavljali se, uživali... uz naravno neke svađice među njima koje su se zaboravljale kako su i dolazile, do nove godine kada su prekinuli (tu DEFINITIVNO neću ikakve detalje iznosit) i onda opet prohodali i za finale - on ostavio nju. Ja sam ostao...zabeknut...*poppy eyes*

To je bio zadnji puta da sam slušao njegove ljubavne jade (tad su meni polako zi magle počinjali). Promijenio se... kao da je oživio. Veseliji, manje smrtno ozbiljan...i mene je uzbrukala njegova sreća, doduše, morao sam se privikavati na novu listu za koju nisam imao i t od tuge. Jedina koja mu je došla je bila ona koja dođe svakome a ne svakom nekom. Kada zante da vam je priajtelj sretan... još je i na Taekwondo krenuo, počeo opet svirati, kupio si gitaru, nastavio sa ozbiljnim pisanjem knjige...you just gotta smile .

Dolazi kraj moje škole, matura, odlazak u Split, slabo sam se viđao s njime i neću zaboraviti kada su me slušalice zajebale da se ne nađemo. Zadnjih, što, tjedan, dva idem s njim van.. ne znam koliko smo često išli, slabo spavam i taj čas mi prohulelujalo tri tjedna što sam kod kuće. I 31.Srpnja se dogovorimo da se nađemo..jučer.. u pola sedam na kolodvoru, dalje znate...

Evo dvije pjesme zbog kojih sam ostao doma tih deset minuta i na što se on nevjerojatno..ah...






Post je objavljen 02.08.2008. u 04:34 sati.