Marketing
Miris...
Boja...
Okus...
Zatvaraš oči i osjećaš, nekad nešto hladno postaje tako toplo, tako ugodno. Drži te... postajete jedno. Osjećaš savršenstvo, bešavnu vezu kapljica koje te drže u naručju. Ulaziš u potpuno novi svijet. Posljednje mjesto koje nismo osvojili, samo jedno od bezbroj mjesta koje smo gotovo uništili. To nas čini živima, da je nema umro bih, zapravo, ne bih se niti rodio. Da je nema, nebi bilo ničega. Sila kojom nikada nećemo do kraja zavladati. Ona daje život, ona ga uzima. Što dublje zaroniš dalje si od površine, te neopipljive granice među svjetovima. Shvaćaš li koliko je dah kratak? Koliko smo krhki? Koliko ih se nikada neće vratiti... to je ona. Dom prepun dvosjeklih mačeva.
Kao da nema početak i kraj, to biće starije od povijesti. Svi smo njeni putnici, obični prolaznici s nekim preosobnim pričama koje na kraju krajeva nikoga ne zanimaju.
Gdje si?
-Tamo negdje, iznad površine, gdje se čuda ne događaju. Možda i griješim. Možda je svijet prepun čuda, samo smo previše navikli na njih. Površina, tako mirna, spokojna, tek katkad čudljiva. Kako je teško biti postojan na ovome svijetu. Ali njoj to uspjeva, niti sam ne znam kako. Kakav karakter! Ostajem bez daha... bilo bi bolje da izronim. Kako je teško prkositi nekim stvarima, kada jednom odbijemo poslušati... hoće li nam netko doći u pomoć?
Tako daleko, tako spokojno.
Odvedi me! Odnesi me!
I život je rijeka. Mi smo samo kapljice koje ne znaju gdje će završiti. No ovom analogijom neću daleko stići... kapljicama ne treba zrak, a on me čeka tamo gore.. iznad površine. Osjetiš kako ti ispunjava pluća, ulazi u krv, prolazi tijelom. Natjera te da otvoriš oči. Da to je život! A one oči... negdje traže nešto... tamo negdje u dubini, gdje ne vidiš dno, tamo gdje je sve samo misterija. Kao da gleda svoju refleksiju. U dubini očiju nalazi se ta duša, mjesto koje nikad nisam posjetio. Što želim... ? Kao u onoj pjesmi... melodiju, sjećanje, ili samo sliku. Nešto za uspomenu koja će mi pomoći da nastavim dalje, da znam da sreća ipak postoji. Samo treba imati karakter tražiti je ondje gdje se drugi boje, i nikada prestati. Nikada prestati.
Rijeka će nastaviti teći, nositi sve te priče negdje iza horizonta, tamo gdje ih nitko neće čuti. I svaka riječ koju sam se izderao ispod vode, riječ koju nitko nije čuo, nestat će u mjehurićima zraka što se bore da nađu svoj put gore.
Mi ljudi nismo voda, ne možemo nastaviti teći. Brane koje smo si izgradili su prevelike, gušimo se, utapamo se u sebi, nama ne treba voda. Da smo voda mogli bi oprati našu prošlost, i na putu od nekog davno zaboravljenog izvora stvarati nove početke. Mi to ne možemo, ja to ne mogu, koliko se trudio...
Taj nezaboravni miris.
Ta hipnotizirajuća boja.
Taj nezaboravan okus.
Neka nas ova rijeka pamti kao mladu djecu slatkih i plitkih briga, neka nas podsjeća da nema povratka, ona je, kao i život -jednosmjena ulica. Neka ova voda opere naše brige, neka nas razbudi i otvori nam oči. Jer toliko je rijeka za premostiti, toliko brzaca za savladati. Toliko valova... toliko toga... do ušća...
...Povedi me!
Post je objavljen 31.07.2008. u 23:58 sati.