Mogli smo se beskrajno prepirati
oko toga tko koga više inspirira
ili s crvenom aureolom oko glave
misliti na bolno sutra
sa svim zavojima istrošene ceste
U predvorjima naših svjetionika
budili smo se okovani
zašto ne bismo pjevali blues
to je ionako prirodni zvuk
trljanja zapešća o negve
budimo malo
razdvojena bića
bez te nepodnošljive zajedničke boli
Jebiga,
još uvijek teško zaboravljam
baklje
i imena šaraju noćno nebo kao sateliti
crveni podsjetnik
Ostajem onakav kakvim si me voljela
ako jesi...
blijedi bluzer koji ne zna
komu prodati listove pjesama
Mokre od depresije.
Post je objavljen 31.07.2008. u 21:03 sati.