Ponekad se pitam hoce li doci i moj red. Hoce li se sve stvari poloziti na pravo mjesto i sreca ce mi se osmijehnuti umjesto da mi okrece leda. Pitam se jesam li vrijedna toga. Kazu mi da jesam, ali ne znam da li da im vjerujem. Bojim se da ce me to jos vise raniti. Bojim se da lazu. Kazu da ce se moje strpljenje isplatiti, i da ce sva ova bol nestati i donijeti za sobom veliku srecu. Bojim se da lazu. Kazu da ce doci i moji lijepi trenuci. Bojim se da lazu.
Kazu takoder da je ljubav lijepa. Zasto se meni onda uvijek cini tako ruznom i tuznom? Mozda zato sto je nisam vrijedna, tko zna. Mozda je to razlog zbog kojeg uvijek podarim srce nekome ko ga nece ni primjetiti.
Znam da nisam cura kakvu bi on pozelio. Nisam ona cura za kojom se svi okrecu, to necu nikada ni biti. Nisam preplanula mrsavica. Nisam lijepa niti sportasica. Ja sam obicna, ja sam ja i ne mogu biti nesto drugo. Ne mogu biti sto bi drugi htjeli da budem. Nemam smisla za humor, nisam uvijek nasmijana. Precesto se zatvorim u sebe i svoje izmisljene, lijepe svijetove. Nisam otvorena ni zabavna osoba. Ali nisam zla. Volim voljeti. Volim pomagati i slusati ljude kad im je to potrebno, jer kad su oni sretni, i ja sam. Ali ocito to nitko ne cijeni. Ocito ako nisam prekrasna popularna plavusa nitko to ne cijeni, niti vidi.
Toliko smo razliciti. Zasto mi je onda stalo do njega? Ne znam. On je sportas, i to dobar. A ja nisam. Ljudi ga zamjecuju i za njim se okrecu. A za mnom ne. Pitam se cemu se onda ja nadam. Znam da me ne vidi. Jer me ne vidi. A ja obozavam te oci koje me ne vide. Valjda imam nisku potrebu za samoocuvanjem. A mozda nije ni on ono sto se cini. Mozda da ga dobro upoznam bi prestala mariti za njega. Mozda. Necu nikada znati. Ali svjedno mi fali. Nisam ga tako dugo vidjela i fali mi to. Nikad mi prije nije bilo dovoljno da nekoga samo ugledam i da mi je to u potpunosti dovoljno, uvijek bi htjela bar nesto vise. Ali sad je dovoljno. Jedino gdje ga jos osijecam jest u snovima. Sanjam da smo u skoli i da je odmor. Svi su uvijek tamo, ali on nikada nije. Cekam, i cekam da dode. I onda zvono zazvoni i ja moram uci u ucionicu i nikad ga ne sretnem. Cak ga ni u snovima ne mogu vidjeti. Ne mogu uzivati cak ni u laznom svijetu kojeg mi moj mozak pruza. Taj se san stalno ponavlja. Sto to znaci? Zelim li se ja tako nesvijesno zastititi od dodatne boli koju bi to nanijelo? Ne znam, ali neka me poslije boli, ne zanima me.
Htjela bi i ja biti voljena. Htjela bi da mi netko pokloni cvijet. Tratincicu ili bilo sto drugo. Ne treba biti nesto skupo i umjetno, moze biti cvijet ubran u sumi, na livadi, bilo gdje. Htjela bi samo da me se netko sjeti, da me voli onakvu kakva jesam i ne trazi od mene da postanem netko drugi, netko ’bolji’.
Dosta mi je ljudi koji mi kazu da se moram smijati i zabavljati da bi bila voljena. Sto bi to znacilo ’zabavljati’? Izlaziti do kasno u noc i opijati se? Zar cu samo zbog toga biti draga ljudima? Ne zelim da bude tako. Radije cu onda biti sama. Zar nije gore stalno se smijati, ali lazno, nego se smijati rijetko, ali iskreno? Ja se zelim smijati iskreno, a ne glasno, lazno. Ali nitko ne voli tihu i sivu osobu u drustvu, zar ne? Ovo su godine kad se moramo smijati i zabavljati, zar ne? Ovo su najbolje godine nasih zivota, zar ne? Mozda sam prerano odrasla i zaboravila sto znaci smijati i zabavljati se. Mozda sam zaboravila kako se to radi. Mozda sam prerano upoznata sa razocaranjem i boli, sa samocom i tugom. Gdje su nestale najbolje godine mog zivota?
Post je objavljen 31.07.2008. u 18:52 sati.