Marketing
................ona prva - najvažnija sporedna stvar na svijetu................
.........
...dok sam sinoć, onako ležerno kao i obično, u kvartovskom kafiću ispijao veliku hladnu žuju, na licu mi je titrao onaj osvetničko-podlo-zlobni smiješak, isti onaj kojeg možemo pronaći u narodnoj poslovici...'ko drugom jamu kopa, najslađe se smije...a taj se smiješak na mom licu pojavio nakon što smo s lakoćom koja zapanjuje (opet) razvalili švabe, ali ono, razguzismo ih brate baš-baš...sudeći po fasadi, malo tko je mogao dokučiti kako zapravo izgleda interijer, malo tko je mogao ubrati, ko tog trena trči desnom polutkom mog mozga, e nebiste vjerovati ...Gary Winston...Gary Winston Lineker, osobno...najbolji strijelac svjetskog prvenstva 1986. u Meksiku (6 golova), čovjek koji je sa 48 postignutih golova za reprezentaciju Engleske postao drugi strijelac svih vremena, bolji je (za samo jedan gol) bio jedino Sir Robert (Bobby) Charlton...no Lineker, koji je trenutno sportski komentator na BBC-ju, nije ostao upamćen samo po tome, on je jedan od rijetkih nogometaša u povijesti koji nikada nije dobio žuti, a kamoli crveni karton (bilo da se radilo o prijateljskoj ili natjecateljskoj utakmici), a to je u današnje vrijeme "nemoguća misija", zapravo danas je "uspjeh" završiti utakmicu bez žutog kartona...ipak, najviše ga pamtimo po onoj čuvenoj izjavi iz 1990. u kojoj kaže: "nogomet je igra u kojoj 22 čovjeka trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka"...eeeee moj Linekeru, tu si se malo zajebo...Njemačka pobjeđuju jedino ako ova druga momčad nije Hrvatska...
...i dok mi je Lineker tako trčkarao desnom polutkom, lijeva mi je bila zagledana u mnoštvo okićeno zastavama s prepoznatljivim hrvatskim znakovljem koje se spuštalo prema centru grada, kako bi tamo proslavilo još jednu veliku pobjedu naše izabrane vrste...zaboravio sam (kao i većina njih) da pada kiša, no usprkos kiši, u nemalom broju slučajeva, suvozač i ostali "putnici" iz vozila bi sasvim uredno (onako do pola) visili kroz otvorene prozore automobila, kombija, autobusa, kamiona, skutera...hm, a čuj ovo...skutera s otvorenim prozorima...aha, u koloni su se mogle vidjeti i bicikle, skuteri, motori...naravno da je bilo i pješaka, no nitko od njih se nije obazirao na dosadnu kišu koja je uporno padala, a i što smeta, mokar iznutra - mokar izvana...nitko se nije obazirao ni na to; što je neki dan poskupila struja, ni što će kruh sljedeći mjesec biti više od 10 kuna i što će na benzinskoj stajati natpis (potpuno isti kao i onaj kojeg viđamo po kineskim dućanima)..."sve po 12 kuna"...a onda me odjednom puko nakakav deja vu...ne onaj pravi, nego nekakav polu dežavi, kao da sam sve ovo već jednom negdje vidio, ma šta vidio, doživio, upravo tako, doživio, ali ne ovdje nego negdje drugdje, negdje daleko odavde i tada se sjetih...Južna Amerika - Brazil - Santos - Gonzaga...
...jesam, bio sam u Brazilu u vrijeme hiperinflacije (ako se dobro sjećam, mjesečna inflacija je u to vrijeme bila preko 73%) i svaki bi me dan iz brazilskih dućana posprdno gledale neke nove cijene, druge cijene, drugačije cijene, tako da nikad sa sigurnošću nisam mogao znati koliko što košta i koja je tog dana prava cijena, jer brazilske tete prodavačice (koje se po ažurnosti baš i ne razlikuju previše od naših teta prodavačica) doslovno nebi stigle nalijepiti najnovu cijenu, a da i ta najnova već nebi bila stara...posla dakako u to vrijeme nije bilo, ali to kao da baš i nije previše zabrinjavalo brazilsko pučanstvo...pučanstvo koje se uvijek dobro zabavljalo i to na samo sebi svojstven način, pučanstvo koje je plesalo sambu, a plesalo bi je iz raznoraznih razloga, primjerice tog poslijepodneva je njihova nogometna reprezentacija dobila Jamajku u nekakvoj polu-prijateljskoj utakmici, utakmici koja je odlučivala niočemu, potpuno beznačajnoj utakmici, ali to je njima onda bilo najmanje važno, jedino što je tada bilo važno je; zaboraviti na sutra i naći nekakav razlog, tj. bilo kakav razlog za proslavu, za festu, a di ćeš većeg razloga od pobjede omiljene nacionalne nogometne vrste...sjećam se da sam na odlasku s te feste u ranim jutarnjim satima (zar je to uopće potrebno napominjati) ugledao poznato lice, lice simpatičnog, starijeg gospodina, kojeg sam gotovo svako jutro viđao na poslu...rekoh mu; patrisio vidimo se onda sutra...a on mi u prolazu dobaci...mislim da sljedećih 10 dana za mene neće biti posla, no trabaljo patrisio, no trabaljo...reče, slegne ramenima, nasmije se, nazdravi mi s čašom kajpirinje u ruci te se izgubi u gužvi i nastavi s festom...panem et circeneses...šapnu mi tada na uho, onaj jedan rimski pjesnik...satiričar...
...nego jučer je ono bila, zapravo prekjučer je bila...da, prekjučer je bila (jebiga, uvijek malo kasnim) godišnjica...i to...ček' malo, samo da izračunam...hmm...čovječe, kako vrijeme leti, jebote zar je toliko prošlo, zar je već toliko godina iza nas, nemoš vjerovat, a ja se toga nisam sjetio...zapravo, ništa čudno, jer opće je poznato kako amnezija krasi samo one prave macho tipove, što će reć, da pravi mužjaci stvari poput godišnjica, brojeva telefona ili ženskih imena i ne pamte baš najbolje, no ako ponešto i upamte, e onda to vrlo brzo padne u zaborav, a najčešće već sljedećeg jutra (dobro sad, osim ponekih iznimaka, ali valjda se zbog toga i nazivaju iznimkama)...ali da ih sad pitaš, evo sad, right now, tko je nastupio za njihovu nogometnu ekipu u tu subotu 11.06. tamo neke godine, e to bi odmah znali, čak bi znali nabrojiti i one pričuvne igrače, igrače s klupe, a ne samo prvu jedanaestoricu, jer to kod pravih muškaraca nikada nije predstavljalo problem, takve stvari se ne zaboravljaju, takve se stvari jednostavno nikada ne mogu izbrisati iz memorije...pa zna se valjda koja je to najvažnija sporedna stvar na svijetu...aha baš ta, upravo ta na koju ste sad prvu pomislili...i to odmah nakon nogometa...
...a proslava godišnjice je bila, ma malo je to za reć veličanstvena...sve je teklo baš glatko, popodne je ona došla do mene i ničim izazvana, jednostavno upitala...zašto me danas nisi poljubio ?...ja, sav u čudu, onako zbunjen (jer sad ispada kao da se mi svaki dan ljubimo), upitah...a zašto bi te poljubio, zar negdje putuješ ?...na to me ona, sasvim normalno, naoko smireno, onako kako to samo žena u tom trenutku zna, nimalo iznenađena mojom senilnošću upita...znaš li ti uopće koji je danas dan ?...pa kako nebi znao, srijeda rekoh...sutra igramo protiv Njemačke...no, ne mogu sad reći da se nismo, ono...bar malo počastili, jebiga, red je... ona je pojela burek od sira, popila čašu jogurta ili ledenog čaja (jebiga, ne sjećam se sad točno čega) i otišla u sobu gledat siesaj...e sad da me jebeš, ne mogu se sjetiti; jeli to večer bio glavni Horatio ili Grissom ili pak onaj treći, onaj iz New York-a, ali se zato sjećam, da sam ja iz kuhinje uzeo breskvu, te se otišao izvaliti na kauč u dnevni jer je upravo trebala početi Švicarska kontra Turske...prasac sam, jelda...o da, znam to...znam...
Post je objavljen 13.06.2008. u 10:19 sati.