Sanjao sam ju. Rekla mi je da sam joj falio. Hodali smo mračnim ulicama ko i prije. Držali se za ruke i hodali. Samo hodali. Nismo imali nekoga cilja. Uživali smo samo u hodanju kroz te mračne ulice, nitko nam ništa ne može. Mi smo glavni ovdje. Tu nam nitko ništa ne može, kada smo zajedno. Ruke su nam se dodirivale kao i prije. Gledali smo se kao i prije. Sve je bilo, kao i prije.
ZAŠTO?! ZAŠTO SAM OVO SANJAO?!
Prebolio sam sve vezano uz nju, nisam je se više morao sjetiti nisam jednostavno NISAM. Nisam imao nikakvoga razloga, došlo je samo o sebe, zašto moj jadni um sve baca na dane kada sam bio sretan i onda me muči, kao da zna kada je pravo vrijeme da ubaci dramu u moj život. Ona je sada na moru sa ostatkom Zagreba i NE MISLIM joj se javiti. A znam da hoću, to je stvarno podsvjesno ali kliknut ću na nju na prokletome msnu i poslati, "bok, kako si". znam da ću se načekati odgovor, ali kada ću ga dobiti, prića će trajati nekoliko sati. I opet. Šta mi je ovo trebalo... žašto...
Moj um se voli poigravati sa mnom. Ono što stvarno želim, i ono što imam. Ono u sovima, stvarno želim, i ovo što imam, kada se probudim. Kako ne bi bio isfrustriran kada mi se tako nešto zna pojaviti pred oćima.
Taj osjećaj, prošlosti, obuzeo me cijeloga. Bili smo sretni, bez briga, bez obaveza, samo smo hodali... prema boljoj budućnosti, no to je sve bila varka. Nije bilo budućnosti, sve je stalo. Sve se raspalo, kao kula od pijesk, ono što smo imali, nestalo je. Prokleto li vrijeme...