Jednog mi je dana u učionicu ušla mlada mama s malom djevojčicom.
Djevojčica je bila neobično lijepa s dugim pletenicama i veeeelikim osmijehom.
Pitala sam je ''kako se zoveš?''
Rekla je:
- ''Nesreća!'' i nasmijala se.
Učenici su se smijali a mama je… mogu mislit… zaprepaštena njenim odgovorom rekla:
Reci teti kako se zoveš!
- Ana. Odgovori djevojčica… i dalje se smijući, ne uviđajući izgleda ništa neobično u tomu što je maloprije rekla.
Da… ako djevojčicu kod kuće zovu: ''Nesrećo!'' - mogla bi povjerovati da joj je i to ime.
Šteta što se tako lijepe djevojčice pretvaraju u nesreće…
Šteta…
………………..
Kako je lijepo kad imamo koga nazvati: Srećo moja!!!, …
I kako je tužno to što imamo koga nazvati i ''Nesrećo moja''…
---------------------
Nesrećo moja… odlazi od mene! Možeš mi ukrasti riječi, stihove, … minute i sate, …
Ali ima nešto što mi ne možeš ukrasti…
My heart. My heart belongs to JESUS.
I ne pitaj se kako sam te otkrila. Nesrećo moja! Nego radije se potrudi da ne budeš to što jesi, nego ono što On želi da budeš… Jer što ti vrijedi, nesrećo moja, što ti vrijedi zadobiti i cijeli svijet ako dušu svoju izgubiš?!?

Post je objavljen 30.07.2008. u 09:02 sati.