......
I noćas sam lutala tvojim gradom...
Tražila pupoljak, mladost stariju od mene, tražila sjećanja.
I noćas su zvijezde otkrivale mi put,
a lišće u parku oglašavalo moje korake.
I noćas je pas lutalica bio moj saputnik,
a rijeka prala moje grijehe.
Večeras sam mjesecu rekla sve, ali me nije mogao shvatiti...
Nije mogao da shvati moju bol niti je mogao pojmiti tvoju ljepotu.
Reče da lažem kad kazivah o očima tvojim!
Reče da takva ljepota nije moguća!
I na kraju reče da zaboravim te oči.
Kad upitah kako, on reče da pitam vjetar.
Vjetar mi pomrsi kosu...
Upitah ga za savjet...
Govorih mu sve, kao i mjesecu...
Pričah o tom čarobnom plavetnilu, o svojoj boli, tvojoj ljepoti...
Govorila sam i o svom lutanju...
Na kraju, kada sam očekivala lijepu riječ,
vjetar me zagrli, zaplaka i reče da se takve oči ne mogu zaboraviti...
Njegov jecaj probudi kišu...
Kiša upita razlog jecaja?
Vjetar joj objasni sve...
Mjesec obasja moje lice ...
Stajala sam tu, kao optuženik, oborenog pogleda....
Kriva jer postojim,
kriva jer volim...
Post je objavljen 29.07.2008. u 12:48 sati.