Evo jednog dokaza da se zelje mogu ispuniti. Jedna od mojih vecih zelja u protekloj godini bila je da i ja sa svojim razredom (ili bar dijelom razreda) imam maturalnu zabavu. Kako gotovo sve skole i svi razredi organiziraju i putovanja i zabave, tako je bio red da i mi imamo tak nes, bar smo to zasluzili. Na putovanje nismo isli, zbog nekih stvarcica. Al kad je bila u pitanju zabava, to sam stvarno htjela imati i prozivjeti. Uvijek kad sam bila pozvana na neku maturalnu, bilo mi je odlicno! Mastala sam kako cu i ja jednog dana imati slicnu takvu sa svojim razredom. I nije bilo bas lako ispuniti tu zelju.
Najprije su se neki protivili, pa su se slozili, pa sve sto smo vec bili organizirali, morali smo ispocetka jer se neke pridoslice nisu s tim slagale. Onda se odlucilo da maturalne nece biti jer nemamo mi vremena za to (glavno da druge skole imaju). I tako odjednom je sve sto sam mastala palo u vodu. Al iako sam trebala biti uzasno lose zbog toga, nesto mi nije dalo, pa nisam ni previse razmisljala o tome. A odjednom doslo je do toga da ipak mozemo organizirat tu nasu zabavu. Bila sam tako sretna!!!!!!
I tako mi poceli sve organizirat oko toga (pod ovim mi, mislim na dio razreda koji se slozio s organizacijom zabave). I sve je islo kao po loju, smislili mi sva događanja, poceli radit pozivnice, djelit ih i tak....... Nista nije ljepse nego vidjeti ta sretna lica svojih prijatelja, kad im davas pozivnicu, kad nisu ocekivali niti da ce biti zabave niti da ce biti pozvani. Profesori su se stalno raspitivali kad ce biti te maturalne i tak dalje......Al kako do svega sto zelis dođes tek kad prođes trnovitim putem, tako je bilo i s ovom zeljom. Tjedan dana prije maturalne odlucili su se neki urotiti protiv nas da nam sve uniste, al nisu u tom potpuno uspjeli. Odluceno je bilo kako na zabavi ne trebaju doci profesori, osim on koji zele, kako ona nece nositi naziv maturalna nego privatna. A kad gledas sve ti je to isto, samo drugo pakiranje. Vecina ih je i zeljela da se profesori sto prije maknu kako bi oni mogli u miru tulumarit, a sto se tice naziva, nismo ga mogli izbrisat jer su sve pozivnice bile podjeljene (he, he, he). I onda novi udar odustaje jedan biser jer mora ic svirat (ostali su kao odustali jer su imali rockase, vjencanja i tak nes, a on kao nije mogao, pa imao je maturalnu, mislim stvarno). I tak mislila sam da nece vise biti nikakvih iznenadnih dogadaja, al sam se prevarila. Jednostavno kao da nam je netko sve to zelio unistiti, al mi smo bili previse uporni, previse smo to zeljeli imati, da bi nam je netko unistio. I hvala Bogu, dosao je i taj dan, dan MATURALNE zabave (za nas je bar imala taj naziv, a i za sve goste). Naravno, bojala sam se kako ce sve to izgledati, dal ce nam uopce uspjeti. Al taj dan je bilo i drugih okupacija, ono sto mi cure jako volimo, frizurica, sminkica, oblekica i tak dalje........... I u svom tom prekrasnom zanosu, dode mi poruka. Imala sam osjecaj kao da glumim glavnu ulogu u nekom teenagerskom filmu. Dobila sam poruku, od pratnje, takoder sudionikom maturalne, da nece doc jer je zavrsio u bolnici (mos mislit, ne vjerujem u to, niti nikada necu). I onda sam pocela stvarno panicariti, jer ti se nista losije nemoze dogoditi dva sata prije zabave (dobro moze, da ju otkazu). Al brzo sam se ja smirila jer sam znala da cu se morat i da se hocu snac, "pa mozda dode princ na bijelom konju", rekla sam (iako sam znala da onaj princ kojeg ja ocekujem tu istu vecer ima utakmicu, i da nece moc doc). I dosli mi u Hemingway, sredili rezervirane stolove, stavili kolace, probali izlazak, valcer, prozivku, i tak dalje. Poslusali smo i bend, za kojeg je bilo receno da ne svira bas najbolje (al tu vecer je svirao jako dobro), pogledali neku utakmicu na tv-u............ Moja draga frendica mi sredila pratnju, njenog buraza, bas super decko! Poceli dolazit gosti, i sve je od tada krenulo na bolje. Uskoro se napunila dvorana, slijedio je izlazak maturanata, valcer, pa partijanje uz bend i dj-a, zatim torta i sampanjac, svi maturanti zagrljeni, pjevaju iz svega grla (taj dio me uvijek rasplace na svim zabavama, a kako li ne na mojoj). Imala sam osjecaj kao da smo tek sad funkcionirali kao jedno, to je bio tako dobar osjecaj, neopisiv, a i znala sam da vise nikad nece biti tako, i da vise nikada necemo ovako zajedno biti niti uzivati. Nakon toga su bile karaoke, gdje smo zajedno pjevali, pa zahvala roditeljima, prijateljima i profesorima, i tako smo se super naplesali svi skupa (mislim na cijelu ekipu iz glazbene, i dalje) do ranih jutarnjih sati.............
Koliko sam samo poklona dobila taj dan, koliko lijepih dogadaja, koliko tek slikanja.......... Koliko god je bilo tesko ispuniti tu moju veliku zelju, uz trud i napor (ali i puno zivaca) se ipak ispunila! Ostalo je puno lijepih sjecanja, na noc, gdje smo se jos jednom svi zajedno zabavili i bili kao jedna velika obitelj..............
Post je objavljen 28.07.2008. u 16:01 sati.