Bili smo jako mali...još osnovna škola,ali to nas nije spriječilo da se volimo ludo,mogu čak reći i jako ozbiljno. Voljeli smo se kao što nitko nije,il bar ja mislim da nije. Dok ovo pišem,oči mi se pune suzama,onim istim koje te nisu mogle vratiti u noći kad si me dozivao "Mila"...
Odrasli smo zajedno,kao brat i sestra,bio je moj član obitelji,al ne baš bilo kakav,već počasan član...On je mene gledao kako sam rasla igrajući se samnom rata i škole u kojoj sam ja bila učiteljica,a on moj najbolji učenik koji mi nije htjeo proturiječiti kad bih ja na maloj ploči učila moje "učenike" da se imenica kralj piše velikim slovom,iako je on vrlo dobro znao da to nije točno... Hm...bilo je to davno,još u nižim razredima osnovne škole. Imao je smeđu kosu,prćasti nosić i jako lijepe zube,a uvijek traljavo obučen jer je bio glavni zapovjednik svoje vojske i htio im je biti primjer kad bi se izvodile vojne vježbe. Jednog dana...dok je rat bjesnio ja sam trčala za njim da se sakrijemo,a sakrili smo se ispod jednog žutog tobogana pred jednim velikim neboderom...za to vrijeme vojska je bila daleko od nas,pa smo mogli i sjesti na klupu ili čak se spustiti koji put niz tobogan. U jednom trenutku me onako upitao "Znaš li u koga sam ja zaljubljen?",ja sam mu veoma stidljivo odgovorila da ne znam,a on mi je na to rekao "popni se što više možeš na tobogan da je vidiš",ja sam pomislila da je to neka naša prijateljica iz susjednog nebodera,tad sam mu priznala da ne vidim niti jednu curicu,a on mi je rekao da je to ona koja je upravo na toboganu... Tad sam se jako postidila i pobjegla od njega kući plačući jer sam mislila da više niakd nećemo biti prijatelji... Baš naprotiv,u srednjoj školi smo se opet zbližili na način na koji se dečko i cura zbližavaju,on je bio maturant i položio je vozački,a ja sam tek pošla u srednju školu. Priznao mi je da sam postala velika cura i da sad više uopće nisam "ravna" kao što sam nekad bila,čak mi je dodao da sad imam i guzu... Meni,kao uostalom svakoj curi bilo je iznimno drago,ali još jedan problem...njegovi roditelji koji ni pod koju cijenu nisu odobravali našu vezu,smatrajući da smo premladi za takvo nešto ozbiljno,što je uistinu i bilo! Voljela sam ga više nego sebe....bio mi je sve,a i ja njemu...od malena... Jednom dok smo zajedno plakali radi problema koji su nas mučili rekao mi je da osjeća kako ne pripada više ovom svijetu i rekao mi je ako mu se nešto dogodi da će me gledati s neba i čuvati...ja sam na te riječi još više plakala,nisam se dala...
Kad sam došla doma,vidjela sam da mi majka plače...vidno pogođena,a i otac je bio shrvan. Rekla mi je da opet ima nekih zdravstvenih problema,da sjednem i da pojedem nešto jer će mi trebati. Nisam više ništa pitala...Sjela sam za stol i gutala hranu jer nisam imala snage žvakati...osjećala sam se tako praznom,kao da je jedan dio nestao u meni,tako turobno i shrvano,nadasve nemirno. Dok sam se presvlačila u sobi ušla mi je majka i pitala gdje sam bila,ja sam joj odgovorila s Leom,tada se ogroman plač prolomio sobom u kojoj smo bile sam ja,ona i tišina,glasna tišina! Rekla mi je da su maloprije zvali njegovi roditelji da ih obavjeste da je imao tešku prometnu nesreću...imao je udes s velikim transportnim kamionom,koji je naletio na njega i da je jako loše...meni su tada suze samo nijemo kliznule niz još uvjek obraze vrele od njegovih poljubaca i srušila se....šta je za to vrijeme bilo dok sam ja ležala ne znam...zaista ne znam.. Mislila sam kad sam došla k svijesti da sam to samo sanjala,ali nisam...trčala sam do bolnice,nisam htjela da me moji voze,htjela sam plakati sama...Dok sam trčala uz prugu kojom je išao vlak vrištala sam i derala se ....ljutila sam se na Boga zato što je nepravedan...sve to dok sam izbezumljeno trčala! Stigla sam u bolnicu i jednostavno ga tražila...lutala,bio je na intezivnoj njezi...Onako umotana u zelenu haljinu koju su mi liječnici dali i kapu došla sam do kreveta u kojem je ležao stravičan prizor...Glava mu je bila u nekakvom kalupu jer kažu da je svaka kost u glavi bila slomljena kao vrećica bombona...Sjela sam do njega i pričala kako ćemo ići na kupanje skupa,kako ćemo se vozati i pričati,kako će sve biti u redu...molila sam ga da izdrži,obećala sam mu kupiti Raffaelo koje je obožavao,čak sam mu rekla da će dobiti onu veliku kutiju...Bio je u komi...nije me ništa čuo,barem sam mislila da nije...odjedanput sam čula kako neko govori mila...ne znam još ni danas jel to bilo samo u mojoj glavi ili je bilo stvarno,al ja sam to jasno čula "mila"...trgnula sam se i počela zvati medicinsko osoblje...al tad je aparat samo zazviždio i počeo proizvoditi zvuk koji mi ni danas ne da oka sklopiti,i danas je prisutan u mojoj glavi i proganja me...i DANAS...al ono MILA još uvijek živi u meni i živjet će do kad ja budem živa...
Post je objavljen 28.07.2008. u 15:20 sati.