Marketing
Rupica
Rupica se vratila na prijašnje... Moje veselje je bilo kratkog vijeka. Zakopčala sam hlače, stavila remen ,... i shvatila sa ne ide na rupicu na kojoj je bilo unazad... neko vrijeme(ne brojim). Znači dobila sam u trbuhu... Znala sam!
Tijelo pamti i onda se osvećuje! Tako jednostavno! Dok sam pokušavala uporno promijeniti prehranu i pazila što jedem moje tijelo nije htjelo mršaviti, ali je pamtilo. Potom je dobra navika ostala, a tijelo se sjetilo kako sam bila dobra prema njemu i dobrim mi vratilo. Evo sada, unazad tjedan dana, a možda i malo više brljavim (prošli post) pa je i tu bezobraznost tijelo zapamtilo!
I brzo mi vratilo! Šljus, jednu iza uha! Pa... zaslužila sam...
Već jučer sam bila bolja, a i danas sam nastavila tim tempom. No zaboravljam na vodu. Malo je zahladilo i ja je ne pijem. Sad ću odmah po zeleni čaj! Dok se moj zeleni zdravi čaj lagano topi u šalici u ugodnom mirisu njegove arome čitam par mojih starih postova. Dobro se sjetiti korisnih savjeta. Pa malo motivacije... ajde, bit ću veselija, manje turobna, ajde... Danas šetnja po gradu. Već sam dogovorila. Poslije druženje s frendicama, ipak netko treba "uništiti" kolač koji sam spekla.
Malo sam ga i sama se zaželjela, ali glavni krivac je moj H. E taj je sinonim za kolač. Ako ništa drugo, on mora pojesti džema i kruha. Tako je i mene navukao na slatko. A žabu nije teško u vodu natjerati. 
Ali, da budem posve iskrena, radje bih bila debeljuškasta i provodila vremena s njim kao sada, nego svo to vrijeme zamijenila za "finu" figuru. Mislim, da mi zaključak ne zdire dublje od lubanje, ali eto... ima ih koji bi mijenjali sve za figuru kakvu smatraju lijepom. 
Jučer sam osjetila da neš generalno ne štima. Cijeli dan mi je bilo nekako ... bljak. Nije da mi se povraćalo, ali nisam bila ni daleko. I lagano me stalno pritiskala neka težina u trbuhu i prsima. I svako malo mi se vrtilo. Stalno sam imala potrebu nešto jesti, a kad sam stavila u usta više mi se to nije jelo... Tako da nisam ni puno pojela. Možda je to sve bila posljedica onog pretjerivanja prekjučer. Pa dobro zar hrana može toliko preokupirati moj mozak da sam cijeli post posvetila namirnicama koje sam stavila u usta? Pa zar to nije samo sredstvo kojim se održavam na životu, a kojim usput dajem zadovoljstvo cijeloj priči. Pa isto tako i dišem, pa disanju ne pridajem toliko važnosti! I slikam... a tome pak ne pridajem dovoljno važnosti! 
...
Evo sunca na mom prozoru! Izmamilo osmjeh na lice... I topao povjetarac. Milina... I više ne razmišljam o ničemu. I ne boli me i ... sretna sam. 
Post je objavljen 28.07.2008. u 14:07 sati.