Pitanje me jedno vodi...
... put spoznaje neke. Neznam da li će veliku radost mi donijeti, jer velikom tugom pitanje je stvarano.
Rođen sam u vrijeme drugog svijetskog rata. Sukobili se narodi, a ja malen tek tatu i mamu poznadoh. Brige i nesigurnost bijahu svakodnevica.
Porastao sam malo. Došlo je vrijeme zastava. Pričalo se: 'Pobjeda...'.Povorke, pjesme, pljeskovi. Kao da je sav svijet na ovom malom prostoru bio.
Bilo je i onih što u tuzi tiho oplakivaše svoje drage, kojih više nije bilo. Sjećam se kako su mama i baka godinama nastojale doznati gdje je moj ujak koji se iz rata nije vratio. I nisu doznati mogle. Bilo je nezgodno i pitati puno. Kao studenta pokupili ga i mobilizirati pred kraj i otišao je put Bosne i nikada se vratio nije. Ni doznati se nije moglo gdje mu je grob i je li možda uspio nekim zbjegom otići nekuda daleko. Viđao sam suze i pitao se zašto. Ta, čujem samo priče o pobjedi.
Rastao sam i učio. U mojoj obitelji je bilo članova svih strana u onome ratu.
Često bi mi u misao dolazila zamišljena slika bojnoga polja poslije bitke još davnih vremena. Veliki osvajaći koje povjest pamti ubilježbu u nju činili su nebrojenim mrtvima na obje sukobljene strane. Umirali su ljudi.
Tek rođeno cijete samo ljubav traži. Stariji ga uče da sve nije isto. Dođe tako i vrijeme kada se uči o neprijateljima. Sjećam se koliko često smo spominjali neprijatelje u školi.
Kasnije sam vidio da su ljudi i ovdje i tamo.
Bio sam se i ja opredjeljivao. Uputili me drugi, a ja shvatio da je to dobro. Ujedinjeni možemo puno više dobra uraditi. Da, ali uvijek ima i druga strana. Postoje i oni koji jedinstvo takovo nastoje upotrijebiti za svoje ciljeve, za svoja viđenja, pa i za svoju ubilježbu u povijest.
Zna se već dugo, kako se pokreću 'mase'. Mladima je najlakše prikazati iskrivljenu sliku pravom. Mladi će brzo i lako silom krenuti. U ratovima ginu uglavnom oni.
I mislio sam da se puno toga naučilo, ali došlo je opet vrijeme kada se silom riješavalo. Čuo sam mnoge kako govore, da se bez ratova ne može. Znaju li što je to rat? Znaju li što je to smrt? Znaju li što je to suza majke i oca?
A grobovi u tišini tek nekima govore; nekima koji čuti mogu. Ne sveti me brate, tek mi drage zagrli. Na obje strane grobovi svjedoće: djeca bez očeva, žene bez muževa, majke bez sinova ...
Povjetarac livadama zaboravljenih grobova lagano ugiba travke, a u duši odjek davnih povika: 'Smrt neprijatelju, smrt ...'
Tko je to ustvari neprijatelj? Što to znači? Uvijek su mi drugi pričali tko je to neprijatelj. Nekako mi izgleda kao da smo ustvari neprijatelji sami sebi.
Potaknuo me jedan nedavni komentar na ovaj post. Nekima život izgleda ispunjeniji kada imaju neprijatelje. O posljedicama ne razmišljaju. S njima se suoče na kraju.
Dragi moji, malo sam odjekom se javio, ali svako zvono jednako ne zvoni. I na drugoj strani su isto ljudi kao i vi. I njima su pričali o neprijateljima, o slavi i o pobjedama. Druga strana ustvari ne postoji. Vidite li put dobrote? Znam, znam, a što ako drugi prema vama griješe? Potražite razloge. Mnoge od mogućih sam i gore spomenuo, a granice su drugi izmislili. Vodile ih ...
Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 10.08.2008. u 21:16 sati.