Mislim da je pamcenje rep koji smo,srecom,zauvijek izgubili u procesu evolucije.Ono upravlja nasim kretanjima,ukljucujuci i seobe.Uz to,sam proces prisjecanja sadrzi nesto ocito atavisticko,ako ni zbog cega drugog,ono zato sto taj proces nikada nije linearan.Isto tako,sto se covjek vise sjeca,mozda je blize smrti.
Ako je to tocno,dobro je kad vas pamcenje iznevjeri.Ali ono se,bas kao i rep,mnogo cesce uvija,izvija i skrece ustranu;a to bi trebala pratiti i prica,usprkos riziku da zvuci nedosljedno i dosadno,i cudno je sto se proza devetnaestog stoljeca,koja je toliko polagala na realizam,njime tako malo bavi.Cak ako je pisac zaista sposoban da na papiru imitira i najfinija kolebanja uma,njegov napor da zauzme mjesto repa,sa svom onom ljepotom uvijanja,ipak je osudjen na neuspjeh.Jer evolucija nikada nije bez posljedica.S vremenom,sve sto je u pamcenju ispravlja se do tocke potpuna zaborava.Nicim se ne moze vratiti unazad,cak ni uz pomoc uvijenih slova rukom napisanih rijeci.
Post je objavljen 28.07.2008. u 00:07 sati.